0
proizvoda u Vašoj korpi

ČEKAJUĆI HOMERA


Šta sve nisam stigao da kažem bh. medijima 23. aprila na Svjetski dan knjige i autorskih prava

Jedno od pitanja bh. medija na Svjetski dan knjige i autorskih prava bilo je i to da li je istina da se prema podacima IPA (International Publishing Association), BiH svrstala na dvadeseto mjesto na svijetu prema broju objavljenih naslova u jednoj godini?
- Ako je to saopštenje pisao Ibrahim Spahić onda je to tačno, kao što je tačno svako saopštenje koje je u životu imao prilike da potpiše taj nesumnjivi kulturni pregalac. Dakle, tačno je i to da je posljednji sajam knjiga u Skenderiji, na kojem nisu učestvovale članice Zajednice izdavača/nakladnika u BiH, njih devet, a koje čine 80% produkcije od ukupne produkcije knjiga u Bosni i Hercegovini, „bio rekordan po posjeti od njegovog osnivanja do danas“ („preko 60.000 posjetilaca“, što je samo pet puta manje od čuvenog frankfurtskog, tri puta manje od beogradskog i dva puta od zagrebačkog sajma knjiga), „da je knjige izložilo više od 100 izdavača iz cijele regije i čak pet knjižara, da se na sajmu promovisao veliki broj autora, da se na sajam nakon sedam godina vratilo Udruženje hrvatskih nakladnika i knjižara“, dakle tačno je sve to samo zato jer je saopštenje osmislio Ibrahim Spahić, a obznanila ga portparolka Centra Skenderija; Centar Skenderija, Javna ustanova i javno dobro Kantona Sarajevo je inače vlasnik (mislim, nije vlasnik jer ne može se biti vlasnik javnog dobra, ali je u posjedu sve dok neko tamo ne napravi hotel) 2.000 sajamskih kvadrata javne površine po cijeni od 117 KM po kvadratu uređenog izlagačkog prostora; lako je izračunati, pa ko voli nek' izvoli.
- Radi tačnog informiranja javnosti, jer glasine ne miruju, broj posjetilaca na ovogodišnjem sajmu nije prešao brojku od 6.000 zajedno sa svim učesnicima sajma, Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice, brojnim stafom na velikom štandu Kralja Fahda i autobusima punim djece koje su profesori, koji nisu ništa krivi i koji čuvaju lijepe uspomene, umjesto na ekskurziju poslali na najveći kolonijalni sajam knjiga u BiH na kojem, gle čuda, skoro da jedva ima knjiga objavljenih na jeziku kojim većina građana BiH piše i govori.
Na sajmu je najveći izlagački prostor zauzela tzv. Bosanska kuća, jedna gola ledina usred sajma na koju je moguće naredati preko 200 stolica, dupke punih na dan dodjeljivanja sajamskih nagrada, a ako je vjerovati fotografijama sa sajma, u ostalim danima prošarana publikom vidno dezorijentiranom onim što vidi oko sebe, a još više onim što čuje sa promotivne bine. U jednom trenutku činilo se da tu, umjesto u Parlamentu ili zgradi Vlade, zasjeda Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice; tu je uvijek i poslovično raspoložen i nasmijan izdavač pisaca iz dijaspore Šimo Ešić, inače poznat i kao pjesnik za djecu svih uzrasta, tinejdžere i odrasle; to sa dijasporom i nije toliko loše, bh. dijaspora je velika maltene kao i domaja, pa ako se piše ovdje, isto toliko se piše i tamo.
Tako je čuvena, ali i tačna izjava gospodina Tihića dok je bio na čelu stranke SDA, da je jedna od najvećih tekovina odbrambenog rata priznanje postojanja bosanskog jezika, na „najvećoj godišnjoj smotri knjiga“ u glavnom gradu BiH dovedena u pitanje, odnosno te izjave se niko nije ni sjetio.
- Radi objektivnog informiranja nije suvišno reći ni ovo:
Strani izdavači (Laguna, Vulkan, Dereta, Paidea, itd) na sajam knjiga u Skenderiji, ni sada ni ikada, još nisu došli u svojstvu vlasnika, direktora i urednika tih poznatih izdavačkih kuća iz Srbije, kako bi ukazali čast svojim podanicima, pojavivši se glavom i bradom u svojoj koloniji u centru Sarajeva i naprimjer stegnuli ruku sastavljaču istinitih saopštenja, najboljem kulturnom kolaboracionisti Ibrahimu Spahiću i organizacionom timu Centra Skenderija. Zato su došli i uvijek umjesto njih dođu, nije im teško, njihove poslovođe sa šleperima punih knjiga, jer „bez njih bi sajam načisto propo“, kako je to onomad ustvrdio jedan od dugogodišnjih suorganizatora sajma knjiga u Skenderiji. U njih su, kao kad fudbalska publika gleda Ronalda, uprte sve oči iskusnih preprodavača, švercera, pardon izlagača sa susjednih štandova kojima srce redovno zaigra probuđeno iz zimskog sna pred polazak u Sarajevo. Iznad njihovih štandova kao transparenti pišu neviđeno duhovite reklame poput: Partenon, Kaki, ovaj Maki Books, Mali princ (bilo bi efektnije Pali princ), Only Smiley, BeoBooks, Marso, Jasen Books, Bukva books, bye bye books itd., sve sami imatelji tajnih znanja o tome kako se roba, zapravo knjige prodaju, bez fiskalnih kasa (čak i ne treba dugi i kratki klik), bez dokaza o porijeklu robe, bez prava prodaje u zemlji u kojoj se ta izdanja prodaju, bez prijavljenih radnika, bez plaćenog poreza, bez ikakve knjige o evidenciji prometa, zapravo bez ičega ali sa džepovima punim keša.
Izdavači iz Hrvatske koje na put oko svijeta uredno šalje njihova Gospodarska komora, i u tome su oni uvijek u prednosti, svratili su i ovaj put, kao što svrate svake godine (tu Ibro ipak nije u pravu) u centralni sajamski šator, oličeni u liku svima znanog autora/izdavača Kašmira, naše gore lista, koji je prema saopštenju Ibre Spahića o dolasku deset hrvatskih izdavača u Skenderiju, očigledno u jednu osobu uspio strpati svih deset veoma raznovrsnih i posebnih osoba koje danas čine dio savremenog hrvatskog izdavaštva. Kašmir se čak pred brojnim kamerama uspio obratiti javnosti o tome kako je važno da djeca što ranije, još u pelenama dođu i sama kupe po knjigu; ako je moguće crtanu ili ilustriranu: Neeeeeeeee, što bi rekao, čuveni Neven Antičević zvani Lagoritam, oprostite Algoritam, stručnjak za dosta stariju raju, odličan savjetnik za one koji su u dugovima, kada nemaju kud drugo nego da propadnu, nešto kao idealni stečajni upravnik.
Zašto Zajednica izdavača/nakladnika u BiH nije učestvovala na sajmu knjiga u Skenderiji i zašto ova zemlja ne može bez podjela?, bila su neka od pitanja i konstatacija, a pitanje da možda „uspjeh ovog sajma i rekordna posjećenost“ baš i leži u činjenici da na njega nije došla glavnina bh. izdavača, ostalo je neizgovoreno, ustvari da visi u zraku?
- Na šest održanih sastanaka sa direkcijom Centra Skenderija u protekle dvije godine, a na kojima naprimjer nije prisustvovala portparolka Centra Skenderija, pa samim tim iz prve ruke i nije znala o čemu će pričati jednom kada je nešto budu pitali, izaslanstvo Zajednice izdavača/nakladnika u BiH, od tri, četiri, pet članova, kako kad, upitalo je nekoga iz direkcije sajma Skenderija da li se mi nalazimo u Bosni i Hercegovini, da li je njen glavni grad Sarajevo i da li se u ovoj dvorani odvijaju neke manifestacije sajamskog ili sličnog tipa?
Oni su odgovorili sa: Da.
Zatim je izaslanstvo Zajednice koje nekad broji tri, nekad četiri, nekad pet članova, a različito iz godine u godinu, upitalo da li se oni kao bh. izdavači, kada se sve to odvija u Bosni i Hercegovini i u njenom glavnom gradu, a u Zajednici ima devet profesionalnih bh. izdavača, mogu pozicionirati ako je ikako moguće negdje na sredini sajma i da im za to „razmahivanje“ treba cca 500 kvadrata i u pola cijene po kvadratu, jer oni smatraju da su kod kuće, a kod kuće je, a kako to oni znaju po sajmovima u BG i ZG uvijek upola jeftinije i uvijek si na najboljim izlagačkim mjestima.
Direkcija je klimnula glavom i potom rekla da će vidjeti i da će javiti.
Zajednica je onda rekla Dobro, i da to nije sve: Potrebno je još napraviti protokol ili pismo namjere da Zajednica izdavača/nakladnika u BiH i Centar Skenderija postaju partneri od narednog sajma u smislu formiranja posebnog sajamskog tijela (Savjeta sajma) po uzoru na velike sajmove u regiji (Zagreb, Beograd, Pula) u kojem će sjediti stručnjaci u svom poslu i koje će završavati tehničko-organizacione poslove i planirati programske sadržaje.
Direkcija je rekla, neka samo prođe ova godina, da je kobajagi Zajednica spasi, a „slijedeća će biti kako vi tražite“. Izgleda da ova posljednja rečenica koja je Zajednici dala kakvo-takvo povjerenje i uvjerenje da su dobro pregovarali nije ušla u Zapisnik, pa se s njom otamo sada nije ni moglo mahati.
Nakon par dana na email adresu Zajednice došao je tekst protokola o saradnji, gdje je Zajednica obaviještena da Centar pristaje na uslove Zajednice ali da ne može dati više od 40% popusta na cijenu sajamskog kvadrata, što je cca 50 KM po kvadratu; orijentacije radi saloni namještaja, hrane i ostalih potrepština u Centru Skenderija koštaju izlagača do 40 KM po kvadratu, ali knjige su ukusnije za jesti i puno su udobnije pa je zato sve to dosta skuplje.
Zajednica je rekla: Može! I da je to ispružena partnerska ruka, ali da neće ništa bez potpisanog protokola i da će, na koncu, kad se presabrala, ipak biti dovoljno 400 m2, jer treba „sabrati“ i šetnice između štandova koje se inače ne obračunavaju, a kako je to iz svog iskustva ustvrdio nekadašnji partner u organizaciji sajma iz firme Šahinpašić, inače član Zajednice.
Centar je bio nesretan iznenadnim smanjenjem površine zakupa sa 500 na 400 pa je pronašao i vrijedno isprojektirao još malo, tih dodatnih 100 kvadrata po ćoškovima sajma, spreman da oduzme malo od izlagačke teritorije poznatoj uličnoj knjižari tugaljivog naziva Nostalgija. Ne može se prigovoriti, Nostalgijini nosači knjiga su veliki radnici, čak znaju reći nešto o knjigama koje prodaju; neko ko toliko radi sa knjigama, bez šale, zaslužuje poštovanje, ali da se radi o veoma neobičnoj knjižari govori slijedeći podatak: naime i pored velikih ulično-sajamskih prometa oni još nisu postali PDV obveznik. Izgleda da posjeduju neka tajna znanja i od njih bi se moglo učiti, ili je ipak sva tajna u cijeni knjige; npr. ako je cijena knjige 50 feninga i ako se proda, lupam, sto hiljada komada raznih knjiga, onda si sa 50.000 KM prometa i dalje ispod granice i nisi PDV obveznik (granica je da podsjetimo 50.000 KM na godišnjem nivou). Ova tajna je veoma logična i kud se bh. izdavači, pogotovo, oni najveći, što najviše kukaju na PDV, ranije ne dosjetiše te formule: ako knjiga košta pola marke imaš velike šanse da ne postaneš PDV obveznik.
Zajednica je zatim rekla Centru Skenderija da je to širenje na tuđe teritorije nepotrebno.
Centar je rekao: Dobro, vidjet ćemo.
Deset dana prije početka sajma Centar je poslao dokument protokola o partnerstvu odnosno saradnji. Iz više čitanja, članovi Zajednice, njih pet, šest, sedam, osam, devet, kako kad, nigdje nisu pronašli ključnu rečenicu o osnivanju Stručnog savjeta sajma za potrebe planiranja tehničko-organizacionih poslova i programskog sadržaja, već su našli nešto prividno slično, a to je da će u organizacijski tim sajma knjiga ući jedan član Zajednice koji će se isključivo baviti samo programskim sadržajem. Članovi Zajednice su onda mudro skontali da im to Centar Skenderija nudi da budu novi Ibrahim Spahić, ali kako oni smatraju da nemaju toliko crnih, unikatnih šešira, barem devet i kako taj posao oko programskog sadržaja niko ne može bolje raditi od Ibre Spahića, prepustili su Centru Skenderija sve moguće aktivnosti oko organizacije sajma i tada i u buduće, pa kako im Bog da, što su ovi iz direkcije mudro shvatili kako je to, ustvari, čin odustajanja Zajednice od sajma. Još isti dan, iz duboke kome, u Centar Skenderija pozvan je da dođe Ibrahim Spahić, što je ovaj, ne zna se kako, i učinio, te doslovce spasio sajam sa kojeg je slao saopštenja, u koja se teško moglo povjerovati. Međutim, tu sumnji mjesta nije bilo, jer babi se snilo što je babi milo.
Neko iz Zajednice je rekao da to sigurno nije direktorovo maslo i da je on neki dobar čovo; Zajednica se sa tom konstatacijom i složila. Zatim je jedna povjerljiva osoba koja dobro poznaje i Zajednicu i Centar Skenderija rekla da je to sve maslo Upravnog odbora i da se valja strpjeti do slijedeće godine kada će doći do nekakvih neodređenih promjena u tom odboru, a usput, renovirati će se i Ledana dvorana, nekadašnje sajmište knjiga. Jedan član Zajednice nije čak niti imao strpljenja da sluša, kako je rekao, „tu nebulozu“, te je predložio da se već sada izabere nova lokacija sajma do kojeg bi čitalačku publiku dovozili autobusi iz centra glavnog grada Bosne i Hercegovine, i to besplatno. Neko je rekao da svakako imamo svoj sajam da se on zove KUN (Knjige u nišama) i da se održava svake godine od 25. 11. do 29. 11. u BKC-u, koji je sada uvećan za lijep atrij od 200 novih kvadrata. Neko je rekao da 200 novih kvadrata nije i više para i publike, da bi također neko rekao da se valja strpjeti i da će para biti. Onda je opet neko rekao da će para biti kada bude bilo i knjiga i taj je sigurno bio u pravu, kao i onaj što je dodao da će ih biti jednom kada se knjige u BiH budu prodavale legalno i u knjižarama i kada po sajmovima bude hodala inspekcija. Neko je dodao, što je također tačno: Sa tristo naslova koliko godišnje objave, profesionalnim bh. izdavačima je dovoljan tek jedan malo veći štand! Neko je onda rekao zašto onda davno nisu započeli sa vikanjem i slanjem saopštenja u medije, i onda je neko pametno istakao da je to tačno i da su sa kuknjavom počeli na vrijeme danas bi već broj tih naslova bio udvostručen, ali nikad nije kasno, te su sa tom konstatacijom članovi Zajednice sastavili saopštenja za javnost. Tamo su izrazili svoje duboko nezadovoljstvo, jer nakon puno pokušaja nisu uspjeli naći zajedničku riječ sa organizatorom sajma Centrom Skenderija, koji i dalje nastavlja da ignoriše važnost opstanka bh. izdavaštva, oduzimajući svako dostojanstvo knjizi, promociji knjiga, autora i novih izdanja, pretvarajući BiH i njen glavni grad u koloniju susjednih zemalja, koje više ne kriju svoje teritorijalne pretenzije u svakom mogućem obliku.
Sutradan su članovi Zajednice i ostala publika zainteresirana za savremene tokove i dostignuća na sajmu knjiga u Skenderiji iz medija saznali da je direkcija Skenderije ispunila sve uslove Zajednice i da im nije jasno zašto su ovi odbili. Oni koji se nisu mogli ničega drugoga dosjetiti, dosjetili su se toga da je ustvari Zajednica Skenderiji htjela oteti sajam, pa su poručili da se to nikad neće desiti dok god je Skenderija živa, taman i da članovi Zajednice objave 5.000 naslova u jednoj godini i poredaju ih po novim pločicama ispred ulaza u Centar Skenderija.
Ni to nije bilo dosta pa je sa posljednjeg sajamskog dana, u finalu dodjele sajamskih nagrada, otamo poručeno da se Zajednica sad može, da oprostite, j……, da je Centar Skenderija na čelu sa Ibrahimom Spahićem pobijedio i da će im (misli se na Zajednicu) tako biti dovijeka.
S obzirom da kamere, novine i portali nisu zabilježili skoro niti jednu sajamsku aktivnost za sve vrijeme trajanja sajma, u smislu promocije novih izdanja, razgovora sa autorima, potpisivanja knjiga itd., stvorila se neka sumnja da li se sajam zaista i održao pa su radoznali otišli na sajt Centra Skenderija i tamo pronašli impresivan program koji se sastoji od čak sedamdeset književnih događaja. Jednostavnim pritiskom tipke Ctrl F i upisivanjem pojma u prazno polje moglo se doznati da je izdavačka kuća Planjax iz okolice Tešnja treba nastupiti 23 puta (izuzetan je i jedan od naziva tih Planjax programa: Vikend za Planjaxom), zatim Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice čak 21 put, malo iza ide gore fino pominjani Šimo Ešić sa 13 programa (zajedno sa svojom Bosanskom riječi na relaciji Tuzla–Wupertal, kako kad i kako ko plati), a činilo se da će ga biti barem dva puta više, takav je Šime, i na kraju, kako i konstatovasmo gore, izašavši iz duboke kome Ibrahim Spahić sa svojim Međunarodnim centrom za mir, skraćeno IPC (International Peace Centar – veoma nespretno prevedeno, kao da je to neko udruženje Jogija) sa svega devet nastupa. Da dobro ste čuli, samo devet nastupa Ibrahima Spahića. Kada se svi ovi nastupi zbroje dobijete broj od 65 programa. I lako je sad svakome izračunati, evo pravih pobjednika; ni Centar Skenderija, ni Zajednica već gore pomenuta udarna grupa sa planetarno poznatim hitovima: Priručnik za homo sapiensa, Ne prestaje boljeti, U vrhu jarbola, Bosna i duša, Igra sudbine, To je to, Mislim ti u mislima, misliš mi u mislima, Jerusalem nije laka adresa, Tek onako, Jedno podne, noć i malo više... (ovo su samo neki od naziva programa odnosno naslovi knjiga koje se promovišu na sajmu, a koji su promakli medijima).
Dok ovo nabrajam, prisjećam se jednog sarajevskog izdavača koji bi također bio dio udarne grupe da kojim slučajem nije prodao biznis i vratio se svom starom biznisu koji nema veze sa knjigama. Naime, sjeli su urednici u toj izdavačkoj kući, da ne govorim sad kojoj, da sa direktorom dogovore visinu honorara autora čija su izdanja izašla te godine. Među djelima je bila i Homerova Odiseja. U jednom trenutku direktor je upitao urednike: Kol'ko ćemo Homeru? Urednici su se samo zgledali, ali kako su skontali da treba sakriti direktorovu bruku rekli su 2.000 KM Homeru. Direktor je rekao u redu. Ne zna se kako je direktor reagirao na činjenica da Homer godinama ne dolazi po honorar niti koga šalje, ali ga to jeste začudilo te je zaključio nakon izvjesnog vremena da je najbolje držati jezik za zubima i ostati dobar za 2.000 kaemova.
I na ovom mjestu, satira je gotova. Autor ovog teksta jeste krenuo u jednom smjeru, ali nakon što je pogledao pomenuti programski sadržaj sajma, koji se uzgred nije u potpunosti održao (nedostajali su mnogi gosti pogotovo iz Hrvatske), shvatio je da ambicije sa godinama ne prestaju i da sve ima svoju publiku. Ako bi jedan ovakav sajam nestao, nestali bi svi razlozi za djelovanjem nižerazrednih izdavačkih kuća na relaciji dijaspora/domaja, koje su uglavnom štamparije neprovjerenih, nevaloriziranih, nerecenziranih književnih djela, na kojima se ne potpisuju urednici i lektori jer ih nema, nestao bi razlog djelovanja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, nestao bi džabni dolazak ogromne reprezentacije naših pisaca iz dijaspore za koje uglavnom niko nikada nije čuo (posebna čast izuzecima), nestalo bi Međunarodnog centra za mir sa besmrtnim Ibrahimom Spahićem, nestao bi diznilend za izlagače nepreglednih izdanja iz Srbije, nestao bi misteriozni izdavač Nova knjiga iz Podgorice čije su knjige raspoređene na ama baš svakom štandu Centra Skenderija, a kasnije po svim uličnim sajmovima u BiH, nestali bi dolasci autobusa punih djece, koja usput nisu ništa kriva i koja se samo iskreno raduju što nisu na nastavi, nestali bi kupci-samci koje svaka izložba knjiga iznimno raduje i usrećuje i bez kojih nema niti jednog sajma, nestao bi kič i parada na štandovima stranih ambasada i instituta sa Bliskog istoka… i možda baš zato ne treba da nestane ovakav sajam, jer nestala bi onda druge i treće lige i publike koja dolazi da gleda baš takve utakmice, naprosto ne bi bilo fer.
Vrijeme je da Premier liga bh. izdavača: Dobra knjiga, Vrijeme Zenica, Connectum, Synopsis, University Press, Mate, Imprimatur, Malik Books, HLI, Buybook, okupljena u Zajednici izdavača/nakladnika u BiH, zajedno sa drugim bh. izdavačima, koji žele da zaštite dostojanstvo bh. izdavaštva i autorstva, zaigra na jednom drugom terenu koji će se zaista zvati Sarajevski sajam knjiga. Od sajamskog Centra Skenderija treba samo preuzeti to časno ime i zaigrati, ispočetka s malo knjiga jer ih nažalost nema više, a onda s vremenom, za pet, deset godina, s jasnim osjećajem da smo u svojoj kući na svom jeziku/jezicima, među svojim knjigama, čekajući Homera.
Damir Uzunović

Orhan Pamuk u Sarajevu!

Promocija knjige "Nasilje kao generativna sila" Maxa Bergholza

Promocija knjige Miris filmske trake Mustafe Mustafića

Promocija romana Darka Cvijetića u zagrebačkoj Booksi

Promocija knjige "Nasilje kao generativna sila" Maxa Bergholza

Arhiva novosti