0
proizvoda u Vašoj korpi

Đorđe Krajišnik o romanu "Drugi zakon termodinamike" Drage Glamuzine

 

”Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose”, reći će jedan od likova iz romana “Drugi zakon termodinamike” autora Drage Glamuzine. Time se definiše i sam naslov ovog romana, odnosno daje se jasan okvir onoga čime se on bavi, šta propituje i gdje zapravo zasijeca. Drugim riječima, ovaj se roman svojim ključnim tematskim tačkama naslanja na prethodne knjige Drage Glamuzine, prije svega, tu mislim na roman “Tri” te knjigu poezije “Everest”.

 

RASTRZANI JUNACI

Naime, Glamuzina je autor koji se često osvrće na pitanje hamartije, singerovski propitujući tragičke krivice svojih junaka, ali i zakrvljenost emotivnih odnosa, njihovi katastrofični raspadi i emotivne apokalipse koje opustoše svaku sigurnost i ravnotežu bića i bivanja. Sve, dakako, proizlazi iz kompleksnosti ljudskih odnosa, prevashodno u ovom slučaju onih ljubavnih. Otuda lajtmotivska Singerova rečenica s početnih stranica romana “Drugi zakon termodinamike” (Svaka odanost ponekad ide ruku pod ruku s besramnom prevarom) daje nam jasan uvid u to da se ovaj pisac još jednom odlučio ući u dubinska propitivanja onoga što nas onemogućava da priđemo drugom, sve one zamršene čakre nerazumijevanja, razmimoilaženja i šumova koji kidaju komunikaciju i razumijevanje. Glamuzinini, kao i Singerovi junaci, uvijek su rastrzani i izgubljeni u višestrukim ljubavnim trenjima. I za šta god se uhvatili, stvari se samo dodatno kompliciraju, nema izbora, a smiraj je sanjani prostor koji obično na koncu nikada ne dolazi. Jer svaki čovjek, čini se, očajno traga za odnosom idealnog koegzistiranja sa nekim drugim, ali ostaje uvijek i nepopravljivo sam.

 

Kompoziciona postavka Glamuzininog romana mišljenja je dekameronski. Četrnaest likova, koji su uglavnom ljudi iz svijeta književnosti, pri tome prijatelji, ljubavnici ili bivši ljubavnici, okupilo se jedne noći na druženju u kući pisca Zorana Ferića. Inicijalno za njihovo okupljanje jeste dolazak američkog pisca Jonathana Franzena u Zagreb.

Glamuzina Frenzena uzima kao, kako sam kaže, izliku za priču. Da bi neki roman otpočeo, on mora imati razlog zbog kojeg se nešto desilo ili počinje dešavati. Kako su se protagonisti sreli, šta ih povezuje i slično. I tako, čekajući Frenzena, koji na koncu kao kakav Godot nikada ne dolazi, ali je ipak suočio ljude jedne sa drugima, prijatelji otpočinju jednu igru iskrenosti koja ovaj roman jedne noći širi u cijeli niz ulančanih sukoba, tuga i razočarenja. Autor kompozicionu postavku svog romana postavlja dojmljivo i znalački. Jasno je da ovdje ništa nije prepušteno slučaju, te da je Glamuzina vrlo jasno koncepcijski promislio svoj tekst prije nego je pristupio njegovoj izvedbi. To ne znači da je moguće nacrtati neku matematički preciznu šemu za pisanje romana, ali način na koji Glamuzina u suženom vremenu i prostoru radnje gradi svoju priču, način na koji je gradacijski podešava, svjedoči nam da je posrijedi pisac koji potpuno zna šta radi. U vremenu kada je sve više romana koji pod krinkom autobiografske fikcije zapravo proturaju ispovijedna nagvaždanja, bez mašte, bez kompozicije i bez bilo kakvog jasnog potpisa zašto uopšte taj rukopis jeste nastao, doima se dragocjenim mogućnost čitanja jednog ovakvog romanesknog teksta.

 

IZGUBLJENI SMO

Šta, zapravo, želim reći? Drago Glamuzina uzima jednu školsku postavku. On ne ispisuje, iako se u romanu pojavljuju i imena nekih zaista stvarnih osoba, autobiografska zapažanja o svojim poznanicima. On ih uvodi kako bi priči dao na izazovnosti, ali njihovo prisustvo funkcionalizira u građenju priče koja jeste potpuno fikcija. Ili još jasnije, autor jasno unutar ovog romana pokazuje da u potpunosti razumijeva da roman može biti samo, ponovo Singerovim riječima, tekst koji junake dovodi u jedinstvene okolnosti u jedinstvenom vremenu. Prijatelji započinju, potaknuti junakom imena Sven, igrati igru, djeca bi rekla, zaloga. Sven ih poziva da svako od njih, tu pred drugima, ispriča po jednu autentičnu priču, koje se stidi, koja mu je nelagodna, ali koja je bitno odredila njegov život. Kako noć odmiče, priče se redaju, odnosi se usložnjavaju, emocije izbijaju na površinu, neke netrpeljivosti i sukobi se iznova vraćaju, neke bolne rane iznova počinju krvariti. Osjećaj za mjeru, istančanost priče, promjene ritma i rast atmosfere, ono su što ovaj roman čini dojmljivim književnim tekstom. Drago Glamuzina nas sa “Drugim zakonom termodinamike” podsjeća šta, zapravo, znači pisati roman. Kako se razvija radnja, kako se junaci u tom procesu mijenjaju, kako se održava konzistentnost logičke ravni teksta. Sve to, uz niz podražaja, energija i trenja koje prolaze kroz nas tokom čitanja ovog romana, stvara utisak da je u tim usamljenim ljudima, koji ne mogu u srednjim godinama da izađu iz vlastitih djetinjstva, sadržan svako od nas. Izgubljeni smo, možda i više negoli smo spremni priznati.

 

Tekst je prvobitno objavljen u Oslobođenju


Zerina Kulović o romanu "Impuls" Ashley Audrain

"Harry Potter i kobne moći" J. K. Rowling uskoro u prodaji

Zerina Kulović o romanu "Konak suza" Şebnem İşigüzel

Ivana Golijanin o romanu "Tužna felisidada" Vuka Rodića

"Klara i Sunce" Kazua Ishigura uskoro u prodaji

Arhiva novosti