0
proizvoda u Vašoj korpi

Gilbert, Slimani i Doshi o snazi književnosti

 

Popodnevno sunce obasjava hodnike od mramornih četverougaonih ploča palače Rambagh u Jaipuru. Izgrađena 1835. godine kao rezidencija omiljene kraljičine sluškinje, kasnije je postala dom Maharaje Sawai Man Singha II i najpoznatije kraljice Jaipura, raskošne Maharani Gayatri Devi, koja je ukrala srca od Mumbaija do New Yorka. Možda je baš prikladno da sam sada, u predpandemijsko vrijeme, u januarsko podne, došla ovdje upoznati tri žene koje također bez straha iznose svoje mišljenje: Elizabeth Gilbert koja je s knjigom “Jedi, moli, voli” protresla pomalo ustaljeni žanr putopisa; Leïla Slimani čija je književna senzacija “Uspavanka” osvojila najprestižniju francusku književnu nagradu Goncourt; i mladu autoricu Avni Doshi čija je knjiga “Girl in White Cotton” proglašena za jednu od najboljih debitantskih knjiga u prošloj godini.

Gilbert stiže prva i toplo me pozdravlja. Doshi stiže nakon nje, a zatim i Slimani direktno sa diplomatskog sastanka na kojem je zastupala svoju zemlju (ona je i lični predstavnik predsjednika Emmanuela Macrona. U slijedećih sat vremena, dok još uvijek nismo bili prisiljeni suočiti se s virusom COVID-19, Gilbert, Slimani i Doshi otkrile su zbog čega pišu, šta plaši iskrene žene i zašto je snaga književnosti univerzalna.

 

Šta vas je privuklo pisanju?

Avni Doshi: Oduvijek me privlačilo pripovijedanje i volim čitati, pa je pisanje došlo ‘prirodno’ – bilo je to nešto lično i intimno i dopuštalo je izražavanje za kojim sam tragala cijeli život.

Leïla Slimani: Prije nego što sam postala književnica divila sam se književnicima poput Charlesa Baudelaire, Fyodora Dostoyevskog i Gustava Flauberta. Kada sam bila mlađa mislila sam da je život pisca očaravajući – njihovi dani su ispunjeni strašću, avanturama i žive poput rock zvijezda. Željela sam takav život. Ali sada, kada sam i sama pisac, pišem da iskažem sve ono što nije dozvoljeno, da naljutim čitaoce, da ih uznemirim… ali iznad svega, pišem kako bih nekada mogla biti neuljudna.

Elizabeth Gilbert: Odrasla sam na maloj farmi s roditeljima koji nisu vjerovali da je njihov zadatak zabaviti dijete. Zbog toga smo se sestra i ja morale same zabaviti. Igrale bismo se u šumi iza naše kuće, uronivši tako u nove svjetove iz mašte. Kada je imala devet godina počela je pisati, a ja sam je počela imitirati. Zbog toga bih mogla reći da sam počela pisati jer je i ona pisala… Veoma rano spoznale smo da, kreirajući vlastiti svijet, možemo izbjeći posao i stišati svu buku. I to sam nastavila raditi cijeli svoj život.

 

Šta znači ‘pisati kao žena’?

Leïla Slimani: Kada pišem, ne smatram sebe ‘ženom’, nego piscem. Ne postoji religija ili rod, a moja koža nema boju. Biti ženom ne definira me dok pišem.

Avni Doshi: Zanimaju me priče o ženama i za žene… Dok sam odrastala voljela sam slušati razgovore između moje bake, majke i njenih sestara – to je bilo nešto najzanimljivije na svijetu… Smatrala sam da su životi žena toliko romantični. Njihova okupljanja i tajne koje su dijelile (kao i one koje nisu) uvijek su me intrigirale.

Elizabeth Gilbert: Prvu polovinu svog rada provela sam pišući poput muškarca. Kada sam došla u New York počela sam raditi kao novinarka iz pozicije muškarca – pisala sam o muškarcima, osjećala sam se ugodno u sobama punim muškaraca, sve moje kolege bile su muškarci. A onda sam napustila supruga jer nisam željala imati dijete. Pala sam u depresiju. Onda sam otišla na ‘žensko’ putovanje što je značilo spoznati i izraziti svoju intimu – to je dovelo do “Jedi, moli, voli”. Odjednom sam postala poznata kao chick-lit autorica, što mi je bilo veoma smiješno uzimajući u obzir da sam provela 15 godina pišući o muškarcima. Sada pišem za žensku čitalačku publiku i čast mi je pisati kao žena.

 

Ženama autoricama veoma se često, više nego muškarcima, govori da pišu ‘za sebe’ i ‘o svom iskustvu’. Šta mislite o tome?

Avni Doshi: Pišem za sebe i ponosim se time jer niko prije nije pisao za mene. Odrasla sam držeći se po strani, ali ugodno se osjećam i kada sam u centru pažnje i vodim razgovore koje sam već spomenula. Svijet žena, sa svim njenim iskustvima, veoma je važan. To je ono čemu težim u svom radu. Ako su na tom putu isključeni muškarci, ne osjećam se loše.

Leïla Slimani: Razumijem o čemu govorite, no ne mogu se složiti kada kažete: “Niko prije nije pisao za mene.” Nikada u knjigama nisam pronašla lika koji izgleda poput mene, no toliko sam se puta identificirala sa knjigama kao što su Ana Karenjina i likovima poput onih o kojima je pisao Gabriel Garcia Marquez. To je magija književnosti – možda nije pisana za vas, ali kada je čitate, vaša je.

Avni Doshi: Ali ne govorimo li previse opširno o iskustvima? To su nijanse i mislim da je veoma moćno vidjeti sebe sa svim odlikama. Uzmimo modu kao primjer. Ženu u časopisu mogu cijeniti zbog njene ljepote, ali osjećam se drugačije ako vidim ženu koja izgleda poput mene – ima moju boju kože.

Leïla Slimani: Kada je riječ o modi, razumijem. Ali kada je riječ o književnosti, kod Toni Morrison u početku ne znate koje su boje kože likovi i mnogi su šokirani time. “Morate reći koje boje kože su likovi”, kažu, no ona jednostavno odgovara “Ne”. Isto kao što neki ljudi pogrešno misle da postoji “ženska literatura” i “literatura”, tako i čitaoci ne znaju da se mogu identificirati s likovima i njihovim iskustvima i to je ono što je važno i što književnost čini univerzalnom.

 

Zašto se jake i iskrene žene plaše?

Elizabeth Gilbert: One su najveća prijetnja status quo. Tradicionalni statusi ovise o potiskivanju žena. Pa kada počnemo govoriti da nam je dosta, sve se gasi.

Leïla Slimani: Više sam zainteresirana za ovaj dio u kojem se pominje iskrenost nego snaga zato što smatram da je većna žena snažna. Čak i kada izgledamo slabo mi smo snažne jer nemamo drugog izbora.

Elizabeth Gilbert: Upravu si. Neko me jednom pitao zašto uvijek pišem o snažnim ženskim likovima. Odgovorila sam: “Zar drugačiji postoje?”

Leïla Slimani: Postoji ideja da kada žena digne glas i kaže istinu može uništiti sve – vaša porodica će izgubiti čast i osramotit ćete se. Zbog toga su nas ušutkivali. Tišina je savršen alat patrijarhata – ne košta ništa, ali uzima sve. I da, zbog toga se plaše kada žene dignu glas. I to ne samo ljudi koje ne poznajemo. To su naši očevi, braća i sinovi koji ne žele da progovorimo zato što to znači da će i oni morati ponovo spoznati šta znači biti muškarac. Vidite, postoji ozbiljan problem s muškošću.

 

Koji je najbolji savjet koji biste dali autoricama koje su na početku stvaranja?

Elizabeth Gilbert: Pišite jednoj i samo jednoj osobi. To sam i sama radila za svaku svoju knjigu i zbog toga mi je kod knjige “Jedi, moli, voli” najdraže kada mi kažu da im se čini kao da je knjiga pisana samo za njih. Ponekad pročitam knjigu i pomislim “Odlično je napisana, ali ne razumijem za koga je pisana.” Kada mlade pisce pitam za koga su napisali knjigu odgovor je uglavnom neodređen. Reći će da je to naprimjer “za razvedene u dobi između 30 i 50”, ali to nije osoba, to je demografija. Stoga pišite za jednu osobu zato što to pomaže, vjerujte.

Avni Doshi: Budite veoma zaštitnički nastrojeni prema vašem vremenu jer kada pišete vrijeme je sve.

Leïla Slimani: Naučite reći ‘ne’. Vašem suprugu, djeci i prijateljima. Ostanite to što jeste, radite, čitajte i pišite.

 

Izvor: Vogue.in

 

Finale trilogije Vernon Trodon uskoro u prodaji

Poziv za stipendiranje mladih književnih kritičara/ki, kolumnista/ica, novinara/ki i studenata/ica

"Sluškinjina priča" Margaret Atwood uskoro u prodaji

Leïla Slimani najavit će Bookstan 2020.

"Nažalosnost stvari" Dimitrija Verhulsta uskoro u prodaji

Arhiva novosti