0
proizvoda u Vašoj korpi

Zerina Kulović o romanu "Zemlja drugih" Lejle Slimani

 

Knjige su pretvorene u pepeo, kao i ostavština iz Francuske koju su ponosno izlagali domorodačkom stanovništvu pod nos. Ajša nije mogla skinuti pogled s tog prizora. Nikad joj brdo nije izgledalo toliko lijepo. Mogla je vrištati, toliko se osjećala sretno. Željela je nešto reći, smijati se ili plesati poput vračara o kojima joj je pričala baka, onih koje su se vrtjele ukrug dok se ne bi onesvijestile. Ali nije se ni pomakla. Sjela je pored oca stisnuvši koljena uz prsa. »Neka gore«, mislila je. »Neka idu. Neka crknu.«

 

Treći roman marokansko-francuske spisateljice Lejle Slimani pod nazivom Zemlja drugih, predstavlja iskonski krik ljudskosti koja se suočava sa kušnjom. Zemlja drugih je prvi dio planirane autobiografske trilogije u kojoj će se autorica, između ostalog, baviti problematikom odnosa pojedinca i društva, u prvom redu odnosom patrijarhalnog društva prema ženama, rasizmom, odnosom tradicije i želje za bijegom, odnosima među ženama iz različitih društvenih slojeva, različitih religijskih opredjeljenja, rasa, itd. Lejla Slimani je prva marokanska autorica koja je dobila prestižnu francusku nagradu Goncourt za roman Uspavaj me, ona je lična predstavnica francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za promociju francuskog jezika i kulture, novinarka koja je diplomirala političke studije, te aktivna zagovornica ženskih i ljudskih prava, što se odražava u njenim romanima i esejima. Njen otac je Marokanac, a majka je francusko-alžirskog porijekla, što je bitno napomenuti za bolje razumijevanje likova romana Zemlja drugih, te veza koje se između njih uspostavljaju.

 

Roman počinje citatom francuskog postkolonijalnog pisca Edouarda Glissanta: Prokletstvo riječi: miješanje rasa, napišimo to na stranici ogromnim slovima. Zemlja drugih u svojoj strukturi,koja počiva na međuljudskim odnosima koji su istovremeno i međurasni odnosi, nosi duh postkolonijalne kritike, njen imperativ je razumijevanje i ogoljavanje, a ne osuđivanje bez svrhe. Glavna junakinja romana je Mathilde, slobodoumna francuskinja koja se udaje za marokanca Amina Belhaža za vrijeme Drugog svjetskog rata. Amin se, kao francuski vojnik, bori sa predrasudama koje dolaze iz dva pravca, sa jedne strane stoje francuzi koji se prema njemu ponašaju kao prema čovjeku tek onda kada vide da je on ratni heroj koji se borio na strani Francuske, dok sa druge strane stoji domorodačko marokansko stanovništvo.

 

On je istovremeno i vlasnik farme na kojoj rade Marokanci, što ga čini sličnim doseljeničkim zemljoposjednicima, i radnik koji rizikuje opstanak svoje porodice zarad ambicije i sna o boljem životu, daleko od gladi, siromaštva i svakodnevnice u kojoj djeca umiru od obične upale grla.

 

Mathilde je djevojka čiji slobodan duh doslovno tjera ljude da joj se dive, sloboda izbija iz svakog aspekta njenog bića, ona je visoka, mišićava, širokih ramena i snažnih bedara, plave kose i svijetle puti koja odudara od marokanske svakodnevnice. To je žena koja zarad ljubavi mijenja ili prilagođava svoj identitet, svoj želje i nadanja.

 

Mathildein razvojni put počinje onog trenutka kada kroči na stjenovito tlo koje je Amin naslijedio od svog oca, to je početak i sreće i  patnje, pri čemu smijeh i suze vremenom postaju sve tiši, dok u konačnici ne prerastu u nijemi otpor čvrtog karaktera koji je navikao na surovu klimu, ušutkivanje i udarce. To je tlo na kojem će roditi djecu kroz čiji će odgoj Lejla Slimani prikazati borbu sa predrasudama, neznanjem, nerazumijevanjem i želju za jednakošću. Mogli bismo reći kako autorica pravi presjek društva na temelju različitih generacija jedne porodice. Kada Mathilde dođe u Maroko, čitatelji se, kao i sama junakinja, upoznaju sa osnovama života u tadašnjem Maroku, od marokanske kuhinje, arapskog jezika kojeg Mathilde uči upravo u kuhinji, do običaja i zakona koji ograničavaju život žena na nekoliko kvadratnih metara kuhinjskog prostora.

 

Na jednom kraju spektra svih ženskih likova Zemlje drugih nalazi se Aminova majka Muilala, starica koja nikada nije išla u školu i koja nikada nije napuštala porodičnu kuću, dok je na drugom kraju spektra njegova sestra Selma, djevojka koja se, nakon što se oslobodila nasilne braće koja su se plašila njene slobode, odmiče od tradicije istoka i približava zapadnjačkom načinu života.

 

Paradoks je u tome što je upravo Mathilde žena koja je na početku romana insistirala na Selminom obrazovanju, dok je na kraju romana ona žena koja, uprkos patnji, insistira na Selminu udaju za starog izludjelog vojnika, zarad sprječavanja sramote koja bi se mogla sručiti na njenu porodicu. Time autorica ilustruje Mathildein nezavidan položaj, način na koji duboko ukorijenjen patrijarhat u jednom društvu uništava volju žena da se bore za sebe i žene koje su im slične:

 

Mogla joj je pomoći da pobjegne, da ubije to dijete, da se uda za Alaina Crozieresa, mogla je provesti u djelo sve te lijepe govore o slobodi žena i pravu na ljubav. Ali ne, radije je pustila da se između njih ispriječi zakon muškaraca. Prokazala ju je, a njen brat nije znao riješiti problem drugačije nego starinskim metodama. »Sasvim sigurno nije mogla podnijeti da budem sretna«, mislila je Selma, »sretnija i bolje udata od nje«.

 

Roman počiva upravo na toj Mathildeinoj podvojenosti, razapetosti između dva svijeta. Njena želja za održavanjem ugleda porodice koja se svakodnevno susreće sa predrasudama i podsmijesima, što dolazi do izražaja svaki put kada ona i Amin odu u grad, kao visoka plavuša i niski tamnoputi muškarac, sukobljava se sa željom za slobodom i vlastitim životom koji bi bio prepun knjiga, slamnatih šešira sa papirnim cvijećem, svilenih haljina, bombonjera i plesa. Želja za bijegom dobija obrise stvarnosti kada Mathilde ode na očevu sahranu u Francusku, pri čemu nekoliko sedmica boravi sa sestrom u lijepoj porodičnoj kući. Tada se cijelo njeno biće bori između želje za slobodom i povratka djeci. Ovaj prelomni trenutak Mathildeinog života predstavlja prelomni trenutak romana, ona se vraća u Maroko, bira ulogu domaćice, brižne majke koja će sitnicama što imitiraju raskoš, radom u kućnoj ambulanti u kojoj nastoji pomoći seljanima u borbi protiv bolesti, pružiti tihi, nijemi otpor.

 

Lejla Slimani ne želi predstaviti Amina muškarca kao čovjeka koji uživa u nasilju, naređivanju i svom gazdinstvu, ona ga predstavlja kao čovjeka koji je odgojen u jednom društvu što od muškaraca pravi mašine u kojima se nakuplja bijes, siromaštvo, bijeda i nezadovoljstvo, čime ilustruje i drugu stranu njegove ličnosti. Amin iskreno voli svoju ženu, voli svoju djecu, svjestan je žrtve koju je Mathilde morala podnijeti da bi došla živjeti sa njim, svjestan je da se promijenio nakon rata, nakon povratka u Maroko, kada su se na njega sručile obaveze koje se tradicionalno definiraju kao obaveze muškaraca.

 

Kako navodi Helene Cixou u svom eseju Smijeh Meduze, sve ono što je ženi bilo zabranjeno, stoljećima je predstavljano u vidu crnog, strašnog, nedostižnog kontinenta, svijeta u kojem borave samo muškarci. Međutim, Lejla Slimani pokazuje kako to mjesto nije strašno i nedostižno, u njega je potrebno ući sa perom što piše bijelom tintom, ostaviti trag na crnoj podlozi, i time stvoriti novu i drugačiju historiju. Iako je otpor žena u Zemlji drugih na neki način ugušen, Mathildeina i Aminova kćerka Ajša je ta koja nazire promjenu, njena ineligencija i neobična pojava predstavljaju doslovnu mješavinu i pomirenje dvaju različitih svjetova. U skladu sa time, nije slučajno što roman završava njenim riječima: »Neka crknu«. To je djevojčica koja je od polaska u školu shvatila da je drugačija od domorodačkih djevojčica kojima je zabranjeno ići u školu, ali i od francuskinja sa kojima ide u razred. Nalazi se u graničnom prostoru između domorodaca i doseljenika, svjesna je svih problema kolonijalizma, ali i negativnih strana jednog zatvorenog društva koje ne dopušta promjene.

 

Roman Zemlja drugih do apsurda i vrhunca dovodi položaj onih koje društvo definira kao druge/drugačije, položaj domoradaca čije tlo i tradiciju napadaju kolonijalisti, položaj žena u patrijarhalnom poretku, ljudi koji ne mogu djelovati dovoljno odlučno, iako žele učiniti nešto povodom svog položaja. Time nas, kao čitatelje/ice, tjera da osjetimo, ne žalost i tugu, nego neku vrstu snažne reakcije na nepomičnost subjekta koji kao da, istovremeno, prihvata i odbacuje epitet drugog.

 

Ova knjiga dio je projekta „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“ podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa.


"Njen ja" Reze Amirkhanija uskoro u prodaji

"Slatka tuga" Davida Nichollsa uskoro u prodaji

"San zvani Jugoslavija: razgovori o Ivi Andriću" Michaela Martensa uskoro u prodaji

Zerina Kulović o romanu "Pokopani div" Kazua Ishigura

Zerina Kulović o romanu "Prosvjetljenje stabla zerdelije" Shokoofeh Azar

Arhiva novosti