0
proizvoda u Vašoj korpi

Intervju s pjesnikinjom Naidom Mujkić


Naida Mujkić, pjesnikinja: Dužnost pjesnika je da čitateljima kažu ono što ne žele da čuju

Razgovarala: Larisa Mahmić

 

S Naidom Mujkić, bh. pjesnikinjom, razgovarali smo o njenoj najnovijoj zbirci, o poeziji uopšteno, o ženama, feminizmu, ali i o tome kako tretira vlastitu poeziju

 

U PJESMAMA JE NAJČEŠĆI ŽENSKI LIRSKI SUBJEKT. ČINI SE DA SE TAJ SUBJEKT SVESRDNO OPIRE PATRIJARHATU, ALI I OPŠTOJ NEPRAVDI. KOLIKO VAM JE, KAO PJESNIKINJI, VAŽNO GOVORITI O OVOM OPIRANJU?

Nekada su žene pisale poeziju u muškom licu ili su depersonalizirale lirski subjekt. U našoj nacionalnoj biblioteci nailazila sam na takve zbirke pjesnikinja koje su se javile šezdesetih i sedamdesetih godina. Naravno, tih godina u književnosti koju stvaraju žene još se oponašaju modeli muškog pisanja. Strašno je to, misliti o sebi kao o njemu. Ili biti priznata i jednaka onda kad nisi svoja.

 

ZAKONA NEMA

Jedna američka pjesnikinja rekla mi je da ona i mnoge druge suvremene američke pjesnikinje ne dozvoljavaju da ih se zove pjesnikinjama (poetess), nego pjesnicima (poet), smatrajući da tako dobijaju na značaju. Na Zapadu zakon štiti svaku ženu od raznih oblika nasilja, kako fizičkog tako i verbalnog, u našoj zemlji takvog zakona nema, izuzev ako ste žena s privilegijama.

 

PJESMA “KONZERVA RIBE” NEODOLJIVO LIČI NA NEKU ANONIMNU ISPOVIJEST, NAROČITO KAD SE UZMU U OBZIR JEZIK I STIL KOJIMA JE PJESMA PISANA. DA LI JE INSPIRACIJA ZAISTA BILA NEČIJA ISPOVIJEST ILI JE TO JOŠ JEDNO POETIČKO POIGRAVANJE?

U jednom tekstu slavni pisac Stefan Zweig kaže kako priče njemu same dolaze. I ja sam se mnogo puta uvjerila u moguću istinitost ovog iskaza. Ova priča koju sam preradila u narativnu pjesmu našla me je u vozu Doboj - Sarajevo. Bezbrižno sam sjedila, gledala pejzaže, jela svoj sendvič kad je žena sjela pored mene i bez ikakvog uvoda rekla “najvolila bi umrt”, a onda počela plakati. Osam je sati ujutro, januar, moja priča sjedi pored mene. Ne možete na to ostati ravnodušni. Bol nije manja ako se podijeli sa drugima, ali kad ono što nam razdire utrobu kažemo drugome, patnja postaje podnošljivija. Zato su u ovu knjigu morali biti uvučeni glasovi drugih, jer je to, prije svega, pitanje morala, ukoliko moral razumijevamo kao želju ili htijenje dobra drugom čovjeku. Ženu iz voza ja više nikada nisam srela, iako to priželjkujem. To mi se dešava, negdje sjedim ili putujem, a ljudi iz mojih pjesama su isto tu oko mene, potpuno nesvjesni svog postojanja u univerzumu jedne knjige.

 

U PJESMAMA “ZOVA” I “NANA” UVODITE VLASTITO IME U LIRSKU NARACIJU; U “ZOVI” JE ČAK PRISUTAN OSVRT NA VLASTITU POEZIJU. DA LI IKAD RAZMIŠLJATE O TOME DA BI TAKVI POSTUPCI MOGLI BITI POGREŠNO PROTUMAČENI VAN KNJIŽEVNIH OKVIRA KAO SAMOPROMOCIJA ILI ČAK AROGANCIJA?

Postoji onoliko interpretacija teksta koliko postoji čitatelja – nikad mi neće dosaditi da ovo ponavljam. Kad pišem, ne razmišljam o tome kako će pjesma biti pročitana ili doživljena, ako bih to radila, onda bi to vodilo nekoj vrsti pokušaja kontroliranja interpretacije, što je šizofreno. Postoje pjesnici i pjesnikinje koji podilaze čitateljima, jer žele da se dopadnu, da omasove svoju poeziju, bogami i da zarade na taj način, i to ubija poeziju. Ako ti govoriš svojim čitateljima ono što oni žele da čuju, onda nisi drugo do ubleha što emocije čitatelja koristi za postizanje svojih ciljeva. Dužnost pjesnika je da čitateljima kažu ono što oni ne žele da čuju, a morali bi. Naravno, u ovim pjesmama riječ je o autoironiji.

 

PJESMA “TRGOVINA” PROGOVARA O LICEMJERNOSTI I LAŽNOJ POBOŽNOSTI; PJESMA “LJUDI S VEZAMA” O NEPOTIZMU. PLAŠITE LI SE REAKCIJA NA OVE I OVAKVE PJESME?

I jedna i druga pjesma refleks su trenutnih zbivanja u društvu, ne preispituju one moralni fenomen. Otuda opis i dijalog u njima, nesvojstveno za pjesmu, ali funkcionalno. Cijeli život prate me negativne reakcije na ono što pišem, od reakcija mog oca do reakcija ljudi koje ne znam. Ljudi ne reaguju samo na to šta i o čemu pišem, nego mi se javljaju sa uputama kako bih trebala pisati. U rasponu od toga da mi je jedna osoba rekla kako način na koji pišem ne priliči jednoj dami, druga da svojim pisanjem uništavam ideju o patrijarhalnoj porodici, pa do toga da nisam dobra majka i tako dalje. S druge strane, puno je više onih koji moje pisanje ohrabruju.

 

KAKO SE ZBIRKA BLIŽI KRAJU, PJESME SE ČINE NEKAKO ZATVORENIJIM, HERMETIČNIJIM, KAO DA SU DIO NEKOG UZVIŠENOG PJESNIČKOG KANONA. JE LI VAM OVA GRADACIJA U ZBIRCI BILA OČITA? DA LI JE ONA NAMJERNA?

Mene su učili kako u poeziji uvijek mora da se traga za dubljim, skrivenim značenjima, kako pjesme moraju da se dešifruju, kao da su pjesme nekakvi špijunski spisi. Naša akademska elitistička poezija nije razumljiva, ona uglavnom pripada jednom drugom vremenu i prostoru o kojem mi ne znamo ništa (ili teži ka tome), često su pjesme kojima prilazimo kao titanima naše nacionalne misli napisane s političkim, propagandnim ili programskim ciljevima ili se prosto radi o lošim pjesmama. Zbog toga se javlja otpor spram poezije od najranije dobi. Pjesme su često samo ono što vidimo i pročitamo, i to je sjajno, jer je sasvim dovoljno. Ako pjesma prouzrokuje erupciju filinga, to je još bolje. U poeziji je uvijek riječ o traženju novih upotrebnih vrijednosti i mogućnosti jezika, o tome da sasvim uobičajene pojave vidimo i osjetimo na jedan posve drugačiji način.

 

HERMETIKA I PREZASIĆENOST

U ovoj knjizi pokušala sam pisati tako da moje pjesme budu razumljive prosječnom bosanskom čovjeku. Ne znam jesam li uspjela, ali neki dan pisao mi je jedan policajac kako čita moju novu knjigu, da mu je u toj mjeri bila inspirativna, te je i sam napisao nekoliko stihova, što mu je bilo veoma čudno. Naravno, zbog bojazni da je takva poezija neakademska i neprihvatljiva u književnim krugovima, srljala sam u polje hermetike i prezasićenosti svim i svačim.

 

ZAŠTO “SJEVERNI NASIP SRCA”? DA LI BISTE RAZJASNILI PORUKU IZA OVOG NASLOVA ILI TO IPAK PREPUŠTATE INTERPRETACIJI ČITATELJA/ČITATELJICA?

U Buybooku je 2015. godine izašla moja zbirka “Ljubavni šarti mogula” i tada ju je jedan naš pjesnik predstavio na radiju. No, prije toga nazvao je mog urednika da ga pita šta implicira naslov i on mu je rekao: “To niko živ u Bosni ne zna”. Naslov knjige najteže mi je napisati. Stara praksa nalaže da se naslovi zbirkama poezije daju po najboljim pjesmama u knjizi i to znaju svi pjesnici. Ali, ponekad to ne bude tako. Zamislite srce koje ima dvije brane, sjevernu i južnu, a južne nema...

 

Intervju je objavljen u augustovskom broju Knjižnog bloka, mjesečnog dodatka Oslobođenja.


"Njen ja" Reze Amirkhanija uskoro u prodaji

"Slatka tuga" Davida Nichollsa uskoro u prodaji

"San zvani Jugoslavija: razgovori o Ivi Andriću" Michaela Martensa uskoro u prodaji

Zerina Kulović o romanu "Pokopani div" Kazua Ishigura

Zerina Kulović o romanu "Prosvjetljenje stabla zerdelije" Shokoofeh Azar

Arhiva novosti