0
proizvoda u Vašoj korpi

Ivana Golijanin o romanu "Iza šutnje su planine" Adnana Repeše


Roman „Iza šutnje su planine“: Život, jedini istinski i moj

Riječ je o romanu koji ne pokušava oponašati postojeće modele prisjećanja, nego nastoji uspostaviti novi model stvaranja prošlosti koja se opisuje

 

Subtitle
Precious memories, how they linger
How they ever flood my soul.
In the stillness of the midnight,
Precious sacred scenes unfold.

Bob Dylan

 

Sjećanje i procesi pamćenja oduvijek su bili važna tema u književnosti. U pripovijestima se prošlost pojavljivala na različite načine, često bivajući u službi činioca koji pomaže da se pripovjedač/lik/pisac jasnije odrede prema priči ili prema vlastitom iskustvu. Prisustvo sjećanja u sadašnjosti u književnosti često funkcioniše kao okosnica kojom se preispituju odnosi između prošlosti i sadašnjice i gdje se opisuju uloge koje uspomene igraju u konstituisanju identiteta onoga koji se prisjeća. Govoreći o tome, sjećanja se u književnosti pojavljuju kao visoko selektivna, potencijalno više govoreći o sadašnjem trenutku onoga koji se sjeća, njegovom intimnom senzibilitetu, željama i poricanjima, nego što nam jasno prikazuju stvarnost prošlih događaja.

 

RASTVORITI I ZAŽIVJETI

U fikciji sjećanja, evociranju i mimetičkom oblikovanju uspomena se (pro)nalazi i novi roman bosanskohercegovačkog književnika Adnana Repeše “Iza šutnje su planine”. Riječ je o romanu koji ne pokušava oponašati postojeće modele prisjećanja, nego nastoji uspostaviti novi model stvaranja prošlosti koja se opisuje. Evocirajući događaje iz djetinjstva i perioda odrastanja, pripovjedač koji je sada već u starijim godinama piše (o) dječaku čije su to uspomene. Repeša je svjestan da kao pisac ne može u potpunosti oponašati stvarnost priče koju želi opisati; sve što može učiniti je, dakle, ispričati priču na način koji je detaljan, precizan i živ, i tako inscenirati mehanizme sjećanja.

 

”Štošta se isprepliće u ovoj svesci, ovdje se sliježu dojmovi i bilježi svaka pojedinost. Sve što se nekoć zbilo sad mi se čini posve bliskim (...) Zar u tome i ne leži draž pripovijedanja; oživjeti minulo vrijeme i udahnuti mu novi damar života.”

 

Kao nekoć Filip Latinovicz, tako i junak ovoga romana polazi put uspomena nimalo siguran šta će se to u njegovoj svijesti, tumarajući ulicama i različitim susretima, rastvoriti i zaživjeti kao zaseban organizam. Roman je podijeljen u tri dijela u kojima se pripovijeda o djetinjstvu, o sjećanjima na oca i majku, o ljetu i rijeci, o ratu i jednom dragocjenom poznanstvu sa Muradifom - njemu Repeša posvećuje posljednje stranice romana na kojima ispisuje drugovanje iz kojeg je u njemu ostao snažan osjećaj povezanosti sa Romima. To je zapravo ono za čime je junak ovih crtica sve vrijeme tragao - za pripadanjem i bezbrižnosti koje nije mogao posve pronaći u svjetovnim navikama svoje porodice i okoline.

”Sada ovdje dolazim noseći staru teku u koju sam nekoć skicirao kretanje ulice te bilježio sitne pojedinosti. Slova pisana grafitnom olovkom nečitka su, a njihovo značenje bez smisla, pa ipak sam odlučan obnoviti sjećanja i pristupiti topraku, sazuti obuću i zaći u prostor stare gradnje. Tu bih želio rastvoriti svesku, dugo me nije bilo, a sad ću raširiti škure i pustiti pogled niz sokak. S odmakom, odveć velikim, želio bih zazvati minulo vrijeme; možda u njemu prozrem sebe bivšeg. Možda u dječijem topotu po drumskom putu oćutim onaj davni i svoj. Pa da otvorim ovu bilježnicu? Da prizovem ono dijete, možda odnekud naiđe tek da me podsjeti ko smo mi u vlastitom sjećanju.”

 

Kako će to na samom kraju Repeša i istaći, prošlost se vraća u slikama, pa ćemo na taj način sažeti i strukturu ovoga romana. Riječ je o prozno oblikovanim slikama koje su fragmentirane jednako koliko se iz njih uspijeva emitovati određeni smisao cjeline. Smisao suštine čovjekove egzistencije nije moguće ispisati taksativno, po nekom redu, niti takav red postoji; pisac ovdje ističe značaj sjećanja na te djetinje godine i opažanja što su sa njima došla do sadašnjeg trenutka kao važan impuls u razumijevanju njegovog identiteta. O junaku ovog romana doznajemo mnogo, ali i dalje ostaje pitanje da li je on samoga sebe uspio pronaći u tom ponoru samoće iz kojeg progovara glasom djeteta.

 

Lijepa prošlost za kojom junak melanholično čezne je prošlost miholjskog ljeta, ona u kojoj se bezbrižno uživalo u ritualima vađenja krupnog i žutog krompira. Repeša oživljava pejzaž i svojim gotovo lirski oblikovanim slikama u svoju, ali i u svijest čitatelja doziva konstruirano i nesumnjivo romantizirano sjećanje na posve obične stvari. Prošlost je ovdje i šutnja i neizmjernost planina; u trenutku kada se u njemu sudare ova dva principa, dolazi do tektonskih pokreta u duši, potrage i pitanja koja nam junak romana ostavlja na kraju svakog dijela svog pohoda.

 

ZAPAMĆENO I ZABORAVLJENO

Kombinujući zapamćeno i zaboravljeno, Repeša maštovito istražuje načine na koje se može prići vlastitom iskustvu, nudeći tako nove poglede na prošli život. “Iza šutnje su planine” je roman u kojem lik/pripovjedač/pisac pokušava postaviti pitanja koja bi mu mogla, makar izdaleka, objasniti poziciju iz koje on kao čovjek progovara. Dakle, pitanja su jedna od ključnih instanci kojima se u ovom romanu reflektuje odnos što ga pisac želi uspostaviti sa čitateljem posredstvom svojih sjećanja na period odrastanja.

 

”Je li vrijeme da se osvrnem? Vodi li mene potreba za bijegom, čitav život prisutna u tijelu? Je li bijeg način da uzmaknem od sebe i tako iz prve ruke spoznam tegobu?”

 

U tom sažimanju života kroz slike iz prošlosti smisao koji titra ovim romanom jeste ideja da su sva ta iskustva, na koji god način i u kojem god trenutku došla do nas, detalj iz naše biografije na koji gledamo istovremeno i sa sjetom, ali i sa nekom vedrinom. Uprkos duboko melanholičnom tonu kojim se ispisuje šutnja, u ovom arhivu uspomena moguće je pronaći svježi dah suštine. “Iza šutnje su planine” je duboko intimna i beskrajno tužna pripovijest zbog koje postajemo svjesni kako je svako naše sjećanje fikcija par excellence, ali mi izvan te fikcije ne možemo postojati kao bića kakva u svojoj suštini jesmo.

 

Tekst je prvobitno objavljen u Oslobođenju.

 

 

Zerina Kulović o romanu "Impuls" Ashley Audrain

"Harry Potter i kobne moći" J. K. Rowling uskoro u prodaji

Đorđe Krajišnik o romanu "Drugi zakon termodinamike" Drage Glamuzine

Zerina Kulović o romanu "Konak suza" Şebnem İşigüzel

Ivana Golijanin o romanu "Tužna felisidada" Vuka Rodića

Arhiva novosti