0
proizvoda u Vašoj korpi

Zerina Kulović o romanu "Prosvjetljenje stabla zerdelije" Shokoofeh Azar

 

Ali, za mene, najveće dobro od smrti je to što ću kad poželim nešto znati – to i znati. Kun feyekun. (Budi! – i ono bude.) Kao napiti se vode. Kad poželim biti negdje, onda ću i biti tamo. Bez ikakve glavobolje. Sve sam to shvatila upravo onog dana kad sam umrla. Bilo je to 9. februara 1979. godine. Samo dva dana prije nego što je Islamska revolucija urodila plodom. Umrla sam na dan kada je revolucionarni narod zaneseno navalio na našu kuću u Teheran-Parsu, vičući nešto neobično za revolucionarnu srdžbu i mržnju: Allahu ekber!


Prvi roman iransko-australske spisateljice i novinarke Shokoofeh Azar predstavlja istinski hommage borbi protiv diktature, okova totalitarnih režima koji svoje ciljeve postižu, između ostalog, kroz religijski fanatizam i time se, što je apsurdno i paradoksalno, u potpunosti udaljavaju od temeljnih načela religije. Prosvjetljenje stabla zerdelije hommage je slobodi, ekscentričnosti, poeziji, filozofiji i porodici koja baštini ljubav, razumijevanje, vjeru i religiju, a sve to kroz poetiku magijskog realizma, gdje se mistično, magično, čudesno i čudovišno prepliću sa svakodnevnicom i stvarnim historijskim događajima.

 

Roman počiva na binarnoj opoziciji dobro – zlo, pri čemu stalne smrti, ubijanja i nestanci samo dodatno naglašavaju, a ne uništavaju, ljudskost i vjeru u život, pa makar to bio i život nakon smrti.

Pripovijedačica je djevojčica Bahar (tj. njen duh) koja je izgorjela u napadu na porodičnu kuću za vrijeme Iranske revolucije, nakon čega ona nastavlja »živjeti«, zapisivati i pričati priču o svojoj porodici sa kojom odlazi u selo Razan koje se nalazi na rubu šume, kraj porušenog zoroastrijanskog hrama vatre. Radnja romana počinje prosvjetljenjem na stablu zerdelije, kojeg je doživjela Baharina majka Roza 1988. godine, kada je osjetila smrt svog sina koji je obješen bez optužnice i suda, a čije je tijelo sahranjeno, bolje reći bačeno, negdje u stepi, nakon čega kreće opisivanje niza događaja u kojima se prepliću ovosvjetovno i onostrano, profano i sakralno, sadašnjost i prošlost, život i smrt.


Iranska revolucija 1979. godine predstavlja niz izrazito nasilnih i ekstremnih promjena koje su dovele do toga da Baharina porodica napusti svoj dom u Teheranu, dovele su do smrti njenog brata Sohraba, do spaljivanja, otuđivanja ili skrivanja porodičnog naslijeđa, narušavanja tradicije i odnosa sa prošlošću koja za Baharinu porodicu nije okamenjena i završena. Njeni preci, uključujući i zoroastijanske sveštenike, lutajuće duše i mistike, posjećuju ih s vremena na vrijeme, savjetuju i nadahnjuju, konstatno ukazujući na važnost tradicije Kada otac pronađe Baharin dnevnik, pročitat će pasus u kojem djevojčica opisuje vlastitu smrt, što u potpunosti odgovara imperativu same spisateljice, a to je pisati, propovijedati, otrgnuti od zaborava:


Još sam u krilu držala tar koji mi je napravio tata, kad se TO desilo. Fali mi riječi da opišem ono što se dogodilo. Pokušavam zaboraviti ono grozno pečenje po koži, ušima i mojim očnim jabučicama… Moram zabaviti um razmišljanjem o nečem drugom. Moram pisati. Misliti na njih Na njih koji su sada tako sami. (…) Moram pisati. I ne smijem zaboraviti iz tatine sobe onu veliku svesku od petsto listova. Kad pišem, usredotočim se na to i onda lakše mogu smetnuti neke misli.


Shokoofeh Azar kroz svoju poetiku, kao i njena pripovjedačica Bahar, naglašava važnost pripovijedanja kojeg stavlja u prvi plan, ukazujući na dugu tradiciju perzijske usmene književnosti, arabesknog, bajkovitog i ritualnog. Roman obilježava skoro pa kafkijanska atmosfera, tu se pojavljuju događaji koji bi trebali začuditi, ali nikoga ne čude, likovi se brzo naviknu na prisustvo Baharinog duha, na posjete davno umrlih predaka, okupljanje zoroastrijanskih sveštenika oko vatre, mamino iznenadno prosvjetljenje na stablu zerdelije, itd.

Miješanjem imaginarnog i realnog autorica zapravo oneobičava stvarnost, apsurd i nasilje Iranske revolucije, cenzurisanje, progon umjetnika, pjesnika, zabrana plesa i pjevanja, na čelu sa diktatorom Homeinijem kojeg noćima progone duše hiljada ubijenih, predstavljeni su kao ono što treba da nas začudi u tom svijetu u kojem duše mrtvih komuniciraju sa živima, gdje postoje mistične šume u kojima se, kao u bajkama, pojavljuju fantastična bića, gdje je onostrano, kao izvor nade, svakodnevno i sveprisutno.


"Njen ja" Reze Amirkhanija uskoro u prodaji

"Slatka tuga" Davida Nichollsa uskoro u prodaji

"San zvani Jugoslavija: razgovori o Ivi Andriću" Michaela Martensa uskoro u prodaji

Zerina Kulović o romanu "Pokopani div" Kazua Ishigura

Adnan Bajrović o drami "R.U.R." Karela Čapeka

Arhiva novosti