0
proizvoda u Vašoj korpi

Bookstan on Air / Intervju Ivane Golijanin sa Senkom Marić

Književnost je organizam koji neprekidno evolvira

Razgovor sa Senkom Marić

Razgovarala: Ivana Golijanin


Senka Marić jedna je od najistaknutijih ženskih glasova na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, i sasvim sigurno upečatljiva pojava u okvirima postjugoslovenske književnosti. Marić uređuje portal za književnost i kulturu strane.ba i treća je žena, nakon Sanje Domazet i Mirjane Đurđević, koja je dobila književnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman godine. Sa izvanrednim osjećajem za jezik, njezino prozno i poetsko stvaralaštvo čini intimistička topika u kojoj se na različite načine pojavljuju ženska iskustva. U posljednjem romanu Gravitacije Senka Marić piše o tri žene koje se sa vlastitim životnim izazovima bore u različitim društvenim okolnostima. Za „Bookstan on Air“ Autorica govori o procesu pisanja tog romana, o svom ličnom i spisateljskom razvoju, te sa nama dijeli mišljenje o poziciji savremenog ženskog regionalnog stvaralaštva.

 

Biti spisateljica: Izazovi i zadovoljstva

 

Meksička spisateljica Margo Glantz rekla je kako su najopasniji dio ženskog tijela njena usta. Žena rađa riječi kroz jezik. To je, naravno, veoma opasno jer sebe možemo dovesti u razne neprijatne situacije govoreći, ali isto tako možemo reći mnoge važne stvari – u Vašem slučaju – i ispisati. Da li osjećate da ste u svom pisanju, počev od poezije do Vaša dva romana, dostigli nivo slobode na kojem možete da pišete sve što želite?

 

Mislim da se za mene, kao vjerovatno i za većinu drugih žena koje pišu, ne radi o strahu da nešto napišemo, nemam problem napisati bilo šta što mislim ili u šta vjerujem, nego da se radi o tome koliko nam je u stvari osviješteno. Naravno, postoji razlika između termina književnost koju pišu žene i žensko pismo, gdje bi drugo bilo teoretski pojam koji određuje jednu vrstu književnog pravca, poetike. Mislim da bi u 2021. trebalo biti sasvim nepotrebno naglasiti da žene imaju pravo da pišu šta god žele i kako god to žele. Mene, kao spisateljicu, najviše zanima žensko pismo (a njega, usput budi rečeno, mogu pisati i muškarci), kao posebna vrsta govora i stila, poetike koja otkriva jednu noviju, ravnopravnu poziciju nesputanog glasa, koja se onda manifestira kao prostor slobode, još neizrečenog, ne nužno u temi, nego i u načinu, postupku, tonu i atmosferi. Mislim da će se prostor te slobode sve više otvarati, jer vjerujem da je taj govor, iz gotovo nesvjesnog, u mogućnosti osvijestiti ono šta nam izmiče.

 

Na koji način se Vaš književni rad odražava na poziciju koju imate na književnoj sceni? Kako se osjećate kao spisateljica u ovom trenutku?

 

To nije nešto o čemu razmišljam. Ne budim se ujutro s mišlju da sam spisateljica. Pišem jer u tome uživam. To je prostor u kojem pokušavam da se izborim sama sa sobom, budem bolja od sebe, nešto naučim, novo otkrijem. To je osnova, i ona je ključna. Recepcija dolazi kasnije. Naravno da je ugodno kada se ljudima sviđa ono što radite. U redu je i kada nije tako. Kritika je važna jer vas tjera da nanovo promislite svoj tekst, šta ste njime zaista rekli i na koje se sve načine on može čitati. Vlastitu poziciju je teško objektivno procijeniti, a tu postoji i problem parametara i metoda kojima bih to pokušala izmjeriti. Bez obzira koliko je važno da ja kao žena pišem i da imam šta reći, to nije dovoljno, potrebno je da to radim dobro.

 

Kakav je, po Vašem sudu, položaj spisateljica danas? Koliko se njihov glas čuje, kakvu književnost pišu i za koga? Postoji li među spisateljicama mnogo komunikacije – razgovarate li o tome šta radite ili šta pokušavate da razvijete svojom književnošću? Da li učite jedna od druge?

 

Mislim da žene pišu sve više i to rade sve bolje i samouvjerenije. Vjerujem da pred nama stoji vrlo uzbudljivo vrijeme po pitanju književnosti koju pišu žene, i da žene tek počinju da osvajaju prostor književnosti. Razlozi za to mi se čine opštepoznati, i naravno usko su vezani za istoriju i razvoj feminizma, te generalno jačanje pozicije žene u društvu. Žene pišu najrazličitiju književnost, za različite vrste publike. Po onome čemu svjedočim kao urednica na književnom portalu strane.ba, rekla bih da žene ipak najviše pišu poeziju, manje kratke priče, a romane čak najmanje. Vjerujem da je razlog tome vrijeme potrebno za pisanje proze, ali i kroz istoriju nametnuta ideja da je roman „muška“ forma. Srećom, to počinje da se mijenja. Imam mnogo prijateljica među spisateljicama i često razgovaramo o onome šta radimo. Sigurna sam da jedna od druge mnogo učimo, međusobno se ohrabrujemo samim svojim postojanjem i utvrđujemo zajedničku poziciju i prostor koji nam pripada.

 

Stvarnost je uvijek naša verzija stvarnosti.

 

Vaš novi roman Gravitacije dijeli teme prisutne i u Vašoj poeziji. S druge strane, riječ je o knjizi koja je po pitanju likova i glavne ideje kompleksnija od Vašeg prvijenca Kintsugi tijela, iako je i ovdje ženski lik u središtu zbivanja. U pitanju je roman koji se bavi životima tri žene u rasponu od dvadesetih godina prošlog vijeka do danas, te njihovim emotivnim i drugim iskustvima. Hiba, Đulsa i Mika – dvije bake i unuka su žene kojima posvećujete pažnju u Gravitacijama. Iako je Mika naratorka i njena tačka gledišta je dominantna, i druge dvije junakinje su u romanu gotovo ravnopravne s njom. Koliko je bilo teško pisati ovaj roman? Kako biste opisali proces stvaranja Gravitacija?

 

Bilo ga je jako teško pisati, dugo sam radila na njemu. Od početne ideje je prošlo sigurno barem sedam godina, tokom kojih sam povremeno pisala neke pozadinske priče, koje nisu u tom obliku ušle u roman, ali bilo mi je potrebno da ih napišem, da bih zaista osjetila i upoznala te žene. Mislim da nemam baš najbolji sistem pisanja. Nemam unaprijed sastavljen plan i ideju. Puštam se da utonem u svijet romana i vidim gdje će me odvesti. Tu onda mora biti puno lutanja. Ali, to je vrlo zabavan i zaokupljujući proces. Zatim pišem kratke fragmente koje ne znam gdje ću i kako uklopiti. U jednom trenutku to počnem slagati u roman, kostur romana, na koji onda dodajem, razrađujem, širim. Odlučila sam da naredni roman pišem drugačije, s jasnim planom. Ne znam da li ću to moći uraditi, ali sigurno bi bilo puno jednostavnije.

 

Književnice i književnike često znaju pitati o autobiografskim elementima koje su utkali u svoje djelo. Koliko je Vašeg intimnog iskustva u Miki, Hibi ili Đulsi iz Gravitacija?

 

Ideja za roman jeste došla iz jednog događaja iz života moje nene Đulse, koji sam čula godinama nakon njene smrti. Roman je krenuo iz toga, a junakinji sam dala ime Đulsa, kao određenu vrstu posvete mojoj neni, mada je kao lik ona sasvim fikcionalizirana. Sve što pišemo se oslanja na nešto, preuzeto je iz stvarnosti, ili predstavlja niz koraka kojim se udaljavamo od stvarnosti. Pri tome naravno ne mislim samo na lično iskustvo, nego sve ono što mi u odnosu na život doživljavamo kao moguće ili nemoguće. U tom smislu sve što mogu napisati uvijek je nužno intimno, kao način na koji ja mogu da nešto doživim ili razumijem kao moguće. Sve što ispišem prolazi prvo kroz prizmu mog mogućeg shvatanja i obojeno je širinom emocija koje ja mogu da dokučim. Ni Mika, ni Hiba, ni Đulsa nisu ja, ali na neki način ima dijelova mene u svakoj od njih. Važno pitanje koje sam pokušala da postavim Gravitacijama jeste pitanje konteksta. Da li bi u drugom kontekstu te žene bile drugačije? Nisam sigurna da znam odgovor na to pitanje. Ali znam da sam svaku od njih mogla osjetiti i, vjerujem, i razumjeti. Tako da na kraju mislim da nije ni najmanje važno šta je od napisanog „istina“, važno je jedino da li se zaokružuje kao književna istina.

 

Smrt je kraj nečega, ali isto i početak stoji u Gravitacijama i Vaše junakinje i ovdje, kao i junakinja u Kintsugiju tijela ili lirsko ja u zbirci Do smrti naredne, predstavljaju žene koje su uhvaćene u različitim podijeljenostima i u teškoj borbi za vlastiti život. U Gravitacijama Mika živi između svoje dvije bake i vlastite stvarnosti obilježene razvodom i emotivnim nezadovoljstvom – u zbirci pjesama Do smrti naredne to je podijeljenost između bolesti, društva i svega onoga što bi žena morala biti. Sva ta ženska ja iz svijeta odlaze zaronivši u dubine. Kako gledate na simbolički potencijal tog ulaska u dubine? Nude li Gravitacije čitaocu/čitateljici neke odgovore na kraju ili su tu da ih potaknu na razmišljanje o vlastitom intimnom iskustvu?

 

Pokušavala sam da ne izvodim nikakve zaključke, niti da nudim bilo kakve odgovore. Željela sam da nizom događaja ispričam priču, bez ikakvih tumačenja. Iz reakcija publike vidim da se roman čita na različite načine, pogotovo kraj koji je otvoren. Ja ni u kom slučaju nisam htjela reći da ove tri žene predstavljaju ukupnost ženskog iskustva, već njegove primjere, određene kontekstom u kojem se svaka od njih nalazi. Nadam se da ta pojedinačna iskustva mogu da ispričaju jednu univerzalniju priču, koja ne mora biti isključivo čak ni ženska. Svi tragamo za najbezbolnijim načinom življenja i smislom. Pitanje ulaska u dubine vezano je za moje uvjerenje da se svi odgovori nalaze unutra, u nama samima. Stvarnost je uvijek naša verzija stvarnosti. Ono što vjerujemo to i jeste. To je, po meni, naš najveći problem, ali i naša najveća moć. Ako smo neusklađeni unutra, razapeti poput Mike, ako tražimo vani, ne možemo naći odgovore. Kada jednom zaronimo sasvim u sebe, ono što zaista jesmo, postaje jasno da je sve vrlo jednostavno. Tražili smo na pogrešnim mjestima. Tako ja to gledam. Ili sasvim simplificirano rečeno, možemo promijeniti samo sebe, i eventualno neke bliske ljude oko nas, pokazujući svojim primjerom da je sasvim ok biti „ja“, šta god da to ja jeste.

 

O ovome romanu ste kazali: Sve u njemu trebalo da simbolizira našu spremnost da tražimo na svim dostupnim mjestima, te da se kroz to čita poražavajuća činjenica da odgovora nema nigdje. A pitanje je jednostavno: Kako možemo biti sretne? I stvarno, kako možemo biti srećne u odnosu na sve okolnosti stvarnosti koju živimo? Jeste li Vi srećni?

 

Pokušavam da budem. Mislim da se većinom saplićemo o očekivanja. Valjda se odrastanje najvećim dijelom sastoji od konačnog shvatanja da nam svijet ništa ne duguje. Ili čak i ako duguje, nikada to nećemo dobiti. Sami smo odgovorni za sebe. Jedino sami možemo sebi pomoći. Teorija je puna lakša nego praksa. Postoje i razne psihoanalitičke misli i filozofije koje tvrde da želja uvijek bježi od svog ispunjenja. To onda govori u korist nemogućnosti sreće. Pitanje je kompleksno. I potrebno ga je sagledati i u društvenom i intimnom kontekstu. U odnosu na mnoge druge krajeve svijeta, i s obzirom na sve što se desilo po pitanju položaja žene za vrijeme socijalizma, žene ovdje danas imaju puno više slobode. Privatno, osjećam se potpuno slobodnom, sama odgajam djecu, ekonomski sam nazavisna, živim udobno, mogu da pišem i govorim šta želim, putujem, imam prelijepe prijatelje. Pored svega toga postoje periodi kada se osjećam da je sve nakrivo nasađeno, da ništa nema smisla i da nešto krucijalno nedostaje. Gravitacije govore o Miki, koja ne zna na koji to način treba da živi, šta treba da radi, čime treba da se ispuni da bi bila sretna. U nedostatku mogućnosti svakodnevnice da ponudi ispunjenost, tonjenjem u depresiju, očajanje, Mika pokušava da pronađe smisao, želi više od života koji ima, i taj smisao traži na različite načine, na svim mogućim mjestima, a prvenstveno u ljubavi. Ne znam da li je ljubav fiksacija moje i prethodnih generacija, mlađi ljudi mi se ponekad čine kao da ne razmišljaju na takav način, ali i dalje ne vidim sreću. Više odustajanje od još jedne ideje.

 

Mnogi kritičari kažu da žensko pisanje proizilazi iz kolektivnog glasa. Nedavno ste, povodom romana Gravitacije, izjavili: Željela sam da zadržim autentičan govor tih žena, ali da roman bude savremen, te pokuša da adresira niz različitih tema u vezi s iskustvom bivanja ženom. Je li to Vaše zauzeće za zajednički ženski glas?

 

Ne bih rekla za zajednički ženski glas. Mislim da smo svi jedinstveni i različiti i svi imamo svoje perspektive i svoje glasove. Čak me pomalo ustravljuje pomisao da bih ja trebala biti nečiji glas. Jedva uspijevam da i svoj artikulišem. Radije bih rekla da se radi o zauzimanju za ženske glasove. Vjerujem da se ljepota krije upravo u različitosti i to višeglasje može u konačnici dati potpunu sliku. Svijet bi zaista bio užasno mjesto da sve žene imaju isti glas. To bi opravdalo onu mizoginu tvrdnju da sve žene horski vrište jedno te isto.

 

Svakodnevni rituali kojima opisujete život žene čitamo i u Vašoj poeziji. Motifs féminin, završni ciklus zbirke Do smrti naredne ističe teškoću s kojom se žensko ja susreće u pokušajima da se uklopi u društvene okvire. Koji su razlozi zbog kojih smo u njima, još uvijek, duboko zaglavljeni?

 

Ne možemo postojati odvojeni od tradicije. Ili bolje rečeno, možemo, ali u potpunosti odvojene od društva, ali onda to i ne znači ništa u društvenom smislu. Mada nisam sigurna ni da li bismo tada bile zaista slobodne. U društvu je sve proizvod proteklih događaja, koraci koji idu unaprijed ili unazad, koji se na nešto oslanjaju i referiraju. Ne kažem da ne postoji prostor za promjene, već da promjene nastaju u odnosu na realnost, i nikada nisu radikalne i potpune, jer ne postoji dan u kojem sve počinje iznova. U odnosu na istoriju, feministička misao i pokret postoje relativno kratko. Pozicija žene u urbanim sredinama u odnosu na sela, kao i razvijenim i nerazvijenim zemljama, značajno se razlikuje. Ako govorimo o ženama u tim, da ih nazovem, „naprednijim“ sredinama, mislim da se više ne radi toliko o problemu kako žene vide sebe, nego o tome kako ih se vidi izvana. Meni, ni kao osobi, ni kao spisateljici, isključivo vanjska perspektiva nikada nije bila pretjerano zanimljiva. Interesuje me ono unutra, osjećaj sebe, način usklađivanja intimnog sa drugima. Mislim da je to mjesto iz kojeg počinje naše oslobađanje iz zaglavljenosti.

 

O književnim nagradama i regionalnoj književnoj sceni

 

Pišete o iskustvima žene koja se u našem društvu i dalje često ne uzimaju za relevantna (bolesti, traume, emotivne i socijalne tjeskobe). Vodite li borbu sa čestim medijskim potenciranjem trivijalizacije književnosti koju pišu žene? Da li se ta književnost posmatra s predrasudama, kao nešto melodramatično, usputno, lijepo, ali ne aktivistički potentno?

 

Lično nisam imala taj problem, što ne znači da se to ne dešava. Naravno da postoje tekstovi koje su napisale žene i koji su takvi kakvim ih opisujete, ali jednako postoje i takvi tekstovi koje su napisali muškarci. Tu, dakle, govorimo o književnosti. Nije dovoljno da je neko žena, ili muškarac, da bi tekst po automatizmu bio dobar. Ja ne mislim da se aktivizam treba provoditi nauštrb književnosti. Književnost ima svoja pravila, to je loša riječ, možda bolje reći logiku koja prvenstveno treba biti uspostavljena. Jednostavnije rečeno dobra književnost je uvijek angažovana, ali nije svaki aktivizam književnost. Književnost je jedan od medija aktivizma, ali nikada ne smije biti važniji od nje. U suprotnom čitamo pamflete. U kontekstu pitanja, mislim da je najvažnije pitanje vrednovanja. Ko vrednuje i kako. Zato je postojanje književne kritike izuzetno važno. Puno čitam regionalnu književnost, i ne bih rekla da postoje knjige koje su napisale žene koje smatram književno vrijednima, a da nisu dobile pažnju. Postoje sasvim sigurno neki muški krugovi u kojima se nipodaštava pisanje žena, ali ne mislim da je pretjerano bitno. Važno je jedino ako mislimo da književnost pripada muškarcima i da oni treba da nam daju prostor da govorimo. Ne treba mi da mi bilo ko bilo šta daje. Uzimam ono što smatram da je moje. Često se kao mjerilo uzimaju nagrade. Možda se varam, ali čini mi se da nagrade za poeziju češće dobivaju žene, za prozu češće muškarci. To je onda i u razmjeru s tim ko šta više piše. Sigurno nemam potpuno jasnu sliku, ali po onome što mogu da vidim čini mi se da idemo u dobrom pravcu. Važno je da žene pišu, da osjete da imaju pravo da govore šta god žele. Što se to bude više dešavalo veći će biti i prostor za književnost koju pišu žene.

 

Urednica ste internet portala za književnost i kulturu strane.ba na kojem možemo čitati radove dosta autora/ica mlađe generacije. Trenutno svjedočimo jednoj novoj zanimljivoj, raznolikoj i, rekla bih, jakoj pjesničkoj sceni. Šta o tome mislite? Zapažate li neki uticaj koji na njihov rad, i uopšte na rad mladih književnika/ca, ima Vaš spisateljski angažman i Vaše generacije? Mislite li da im je to neka vrsta opterećenja?

 

Primjećujem značajan otklon od tradicije. Puno je tu izuzetno jakih, artikulisanih glasova mlađih autora/ica. To je vrlo urbana, vrlo savremena, glasna, izuzetno dobra poezija. Ne mislim da moja generacija utječe na te ljude. Ako išta, oni utječu na mene. Već dugo nisam napisala niti jednu pjesmu. Osjećam da sam negdje zaglavila, da je taj glas prevaziđen, sebe ne uspijevam više iskazati na taj način. Puno učim od mladih pjesnikinja i pjesnika. Jedna od najljepših stvari u vezi s književnosti je činjenica da je ona živa, konstantno promjenjiva, organizam koji neprekidno evolvira, i pri tome začuđuje i zadivljuje. Naravno, neodvojiva je od trenutka u kojem nastaje, reflektira ga, pobjeđujući na neki način ono ranije napisano. Prije nekoliko dana sam bila u Podgorici, na divnom festivalu LiTeratorija, gdje sam zadnju večer slušala performans s poezijom Barbare Delać. To me je zaista pomjerilo. U jednom trenutku sam pomislila: Da, tako poezija treba da zvuči danas.

 

Članica ste žirija za nagradu „Meša Selimović“, ali ste i jedna od tri žene koje su tu nagrade dobile. Među šesnaest romana koje su selektori iz regije odabrali nalaze se četiri koja su napisale autorice. Na koji način vidite ulogu regionalnih književnih nagrada danas, te šta vidite kao potencijalne razloge da književnost koju pišu žene tako rijetko biva nagrađena? (Za nedavno održanu dodjelu NIN-ove nagrade u užem izboru nije bila nijedna spisateljica, kao ni u užem izboru hrvatske književne nagrade Fric.)

 

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Možda sam to na neki način u jednom od ranijih odgovora već rekla. Govorite o nagradama za najbolji roman. Činjenica je da žene manje pišu romane. O razlozima sam također već govorila. Također, vjerujem da to jeste nešto što će se u skorije vrijeme značajno promijeniti. Žene počinju da pišu više, samouvjerenije, a time i bolje. Osvajaju prostor koji im pripada. To je važno. Vjerujem da je svaka od nas koja piše, svakim svojim dobrim tekstom, otvorila još jedan dio prostora za druge žene. Nagrade će doći, i bit će ih sve više. I ovakvi razgovori su bitni. Mada bi bilo dobro da se ovakva pitanja postavljaju i piscima ili drugim muškarcima koji se na različite načine bave književnošću. Kada sam dobila nagradu „Meša Selimović“, to mi je bilo izuzetno važno, između ostalog i zato što sam žena. Međutim, ni u kom slučaju ne bih voljela da sam je dobila samo zato što sam žena.

 

Rodni nesklad prisutan u perpetuiranju otvorenog ili implicitnog unižavanja ženskog književnog stvaralaštva na regionalnoj književnoj sceni i u nagrađivačkoj praksi čini da mnogo važnih djela ostane gotovo u potpunosti nezapaženo. Probajmo na to skromno uticati tako što ćete izdvojiti neke od ne toliko poznatih i u javnosti prisutnih djela savremenih regionalnih autorica koje Vi vidite kao izuzetno značajna.

 

Sada u glavi pravim listu imena autorica, i primjećujem da ni za jednu od njih ne mislim da je nepoznata. Barem ne meni. Ja ih čitam i objavljujemo ih na Stranama. Jednako su prisutne i na drugim književnim portalima, svaka od tih književnica ima objavljenu knjigu ili više njih. Možda se radi o tome da u javnom smislu nemamo tako „velike“ spisateljice, prisutne kao što su neki pisci. Ne znam. Ili se samo radi o tački iz koje ja gledam, nesposobna da sagledam širu sliku. Ne pratim informativne medije, svoje mišljenje o dešavanjima na književnoj sceni stvaram u odnosu na ono što čitam po književnim portalima, praćenjem izdavača i naravno čitanjem knjiga.

 

Neki ljudi su izrazili zabrinutost zbog statusa književnosti u savremenoj kulturi. Oni drže da književnost doživljava krizu kvaliteta i da pravi čitaoci polako nestaju. Iz Vašeg iskustva, i kao autorice i kao čitateljice, da li smatrate da su takva osjećanja validna?

 

Ne mislim da će književnosti ikada nestati. Potreba za pričom, narativnom, jedna je od osnovnih ljudskih potreba. Sigurno su kroz istoriju postojali periodi kada se činilo da će nestati, i to će se sigurno dešavati i u budućnosti. Ne brinem se da će se to ikada desiti. Jedino žalim što neću moći vidjeti kakva će sve postati.

 

Šta mislite o književnoj kritici i izdavaštvu danas, te odnosu koji imaju prema autorima?

Kritika je jako važna. Bilo bi dobro da je ima više. Festival Bookstan već godinama radi važnu radionicu književne kritike. PEN centar je prije više od godinu dana pokrenuo Žensku čitaonicu, projekat pisanja kritika o književnosti koju pišu žene. Booksa iz Zagreba radi vrlo značajne stvari. Da ne nabrajam, sličnih primjera ima u cijeloj regiji. Lično mislim da je i kritika vrsta književnog teksta, nije važno da li je pozitivna ili negativna, bitno je da je argumentovana, promišljena i dobro napisana. Kritiku shvaćam kao poziv na dijalog. A izdavaštvo je posao. Koliko god to mi želimo mistificirati, knjiga je na kraju proizvod. Ona mora da ima svog kupca i svoju tržišnu vrijednost da bi bila isplativa i zanimljiva izdavaču. Meni se čini da je izdavaštvo gotovo pa nemoguć posao danas, u našim okolnostima. U Hrvatskoj je situacija bolja, zahvaljujući otkupu biblioteka, u Srbiji je to, rekla bih, krvava bitka, jer nemaju nikakve poticaje, ali imaju ozbiljnu čitalačku publiku, a kod nas vjerujem da nije udžbenika, izdavaštvo ne bi ni postojalo. Imam jako dobre odnose sa svojim izdavačima, mislim da rade jako dobar posao u odnosu na okolnosti. Postoji još jedna stvar koja je važna, a to je educiranje književne publike. Nije sve napisano književnost. U tom smislu je značajna uloga književnih portala i književne kritike. A nije loše ni povremeno se prisjetiti da smo svi mi na istoj strani, i autori/ce, i kritičari/ke, i izdavači, i književni časopisi i portali. Zajedno snosimo odgovornost za ono što se danas naziva književnošću.

 

Za kraj, možete li sa nama podijeliti na čemu trenutno radite i šta možemo očekivati od Vaše književnosti u bližoj budućnosti?

 

Planiram novi roman i trenutno sam u najljepšoj fazi – izmišljam ga i sanjam, i svaki slobodni trenutak provodim u kreiranju likova i tog svijeta. Dakle, igram se i ne mogu zamisliti bolji posao od toga.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

 

U prodaji "Domovinske elegije" Ayada Akhtara

Bookstan on Air / Hana Vranac o romanu "Projekat Lazarus"

"Tuđa krv" Simone de Beauvoir uskoro u prodaji

Bookstan on Air / Intervju Lamije Milišić s Farukom Šehićem

Bookstan on Air / Podcast Književnost i medijsko predstavljanje

Arhiva novosti