0
proizvoda u Vašoj korpi

Mali razgovori: Vernes Subašić

Vernes Subašić: Možda nekom od moje poezije postane toplije

S obzirom na to da je čovjek poprilično ograničen da bi shvatio Sve, onda on poseže za mitom. Tako je bilo oduvijek: gdje prestaje ljudsko znanje, počinje mit. Razvojem nauke te granice su se pomjerale. Kako Thomas Bernhard jednom reče, čovjek je od tog svijeta nauke preplašen, jer nauka o prirodi postaje sve jasnije, a samim tim i hladnija.

 

Ovo je tvoja druga knjiga. Za prvu si dobio nagradu Mak Dizdar, mada, nažalost, to nije jedino po čemu pamtimo tvoju prvu zbirku poezije. Kako si se osjećao kad su te pojedini napadali optuživali za „islamofobiju“?

S obzirom na to da društvo u kojem živimo svako malo označi neke nove mete za odstrel iz ovog ili onog razloga, sve to sam doživio kao dio stalne potrebe mase da ispolji svoje svakodnevno nakupljene frustracije, a gdje bi drugo, nego na savremenom žrtvenom oltaru - internetu. To se radi s istom onom strašću kao u ona davna vremena kada su se prinosile ljudske žrtve bogovima da bi se tako oprali vlastiti grijesi. Medijski linč je osavremenjena verzija tih obreda. Svjestan svega toga, tu hajku sam potpuno ignorisao jer sam smatrao da nema nikakve veze sa mnom, a posebno ne s mojom poezijom. Odbijao sam sve pozive, intervjue i da uopće govorim o tome. Nakon više od dvije godine od pojave tog prvog famoznog teksta poznatog prevodioca sa UNSA, ovo je jedna od mojih rijetkih izjava na tu temu. Htio sam izbjeći svaki vid eventualne promocije mene kao pjesnika na neki nepjesnički način, a hype po bilo kojoj osnovi bi bio upravo to. Uostalom, pjesnici se ugodnije osjećaju u svojoj marginalnoj poziciji, a svaka pojava naglog publiciteta stvara lažnu predstavu da će poezija možda promijeniti svijet, mada, bez sumnje, jedino bi ona to i mogla da je ne čitaju (s velikim Č) još samo oni rijetki pojedinci koji je vrlo često i sami pišu. Ostali se, kako je pokazao ovaj moj slučaj, malo trznu ako im se ponudi kakva prilika da ispolje neki oblik svog brižno njegovanog nacionalizma ili drugih sličnih degeneracija. Tada mi je bilo izuzetno važno to što su mi podršku dali mnogi književnici iz naše uže i šire kulturne zajednice. Do njihovog mišljenja mi je stalo jer su to sve sami meni važni ljudi koje s radošću čitam i čije stvaralaštvo izuzetno cijenim.  

 

Herbarium žuč, tvoja druga knjiga, jeste jedna konceptualna zbirka poezije. Tamo je svaka pjesma naslovljena nazivom neke biljke – i svaku prati ilustracija? Možeš li nam reći kako je knjiga nastajala?

Prvobitna ideja nastala je davno kada još nisam razmišljao o tome da bih nekada mogao skupiti i presovati toliko pjesama za cijeli jedan herbar. Posmatrao sam biljni svijet koji me neprestano fascinirao zbog svog savršenog evolucijskog dosega, a nasuprot njemu nalazi se jedan, čini mi se, ne tako savršeni evolucijski proces - ljudski mozak - koji o tom biljnom svijetu ne zna puno, iako ima blagi privid da zna. Ima nešto u ljudskoj prirodi što kod drugih vrsta na planeti nema, to je potreba da sazna nešto i izvan onog osnovnog znanja koje je potrebno za opstanak vrste. S obzirom na to da je čovjek poprilično ograničen da bi shvatio Sve, onda on poseže za mitom. Tako je bilo oduvijek: gdje prestaje ljudsko znanje, počinje mit. Razvojem nauke te granice su se pomjerale. Kako Thomas Bernhard jednom reče, čovjek je od tog svijeta nauke preplašen, jer nauka o prirodi postaje sve jasnije, a samim tim i hladnija. U ovoj knjizi sam u obliku ilustrovanih pjesama pokušao presovati neke mitove i slike današnjeg društva, kao i svoje vlastite. Možda nekome postane toplije.

 

Dosta vremena provodite u prirodi?

Povremeno planinarim. To ne bih nazvao odlaskom u prirodu, nego vraćanjem k njoj. Nije to onaj romantičarski eskapizam, više je prijeka nužda u kojoj ne bježim u, nego od jedne vrste usamljenosti koju osjećam. Usamljenost u gradu putokaz je ka ludilu, na planini je ta usamljenost sasvim prirodna. 

 

Ilustracije koje prate svaku pjesmu u ovoj zbirci, također su, vaše. U tom crtanju (ako sam se dobro izrazio) vidi se jedna posvećenost i smirenost… A i tvoja je poezija takva – dakle mirna.

Mirnoća o kojoj govoriš nastala je tokom samog procesa stvaranja, dakle pisanjem pjesama i crtanjem ilustracija. Ona nije bila preduslov, nego je došla kao rezultat toga. Po prirodi sam pomalo nervoznog karaktera, pa mi poezija (ali i književnost uopće) dođe kao terapija. Već sam u poodmakloj fazi ovisnosti o tim medikamentima.

 

Pjesnik u tebi, na život, neprestano gleda iz prirode?

Čovjek što više (misli da) zna o prirodi, udaljava se i hladniji je prema njoj. Možda zvuči paradoksalno, kada je priroda svedena na periodni sistem elemenata, počela je gubiti na svojoj svetosti. Poezija je u stanju premostiti taj razdor. Pjesnik u meni ponekad život posmatra iz te granične perspektive.

 

Šta je tebi književnost?

Književnost je za mene postavljanje pitanja. Tu se slažem s Marinom Cvetajevom koja kaže da je naša umjetnost u tome da postavimo pitanja svakom odgovoru dok još nije ispario. Ona bi tu još dodala da je pjesnik odgovor na treperenje u zraku - stvari koja se još nije pokrenula.

 

Razgovarao Almin Kaplan

 


 

"Moja (sa)osjećanja" Dulce Marije Cardoso uskoro u prodaji

"U kasno ljeto" Magdalene Blažević uskoro u prodaji

Poziv za stipendiranje mladih književnih kritičara/ki, kolumnista/ica, novinara/ki i studenata/ica

"Kućni ljudi" Almina Kaplana uskoro u prodaji

"Klara, Klarisa" Marijane Čanak uskoro u prodaji

Arhiva novosti