Srebrenički inferno

Džemaludin Latić

Višestruka je moja fasciniranost Srebreničkim infernom Džemaludina Latića. Stotinu sam puta, nakon jula 1995. godine, ustuknuo, prepadnut, pri pomisli da nešto od nepojmljive tragedije Srebrenice pokušam pretvoriti u stihove, sliku, dramu, film - pa odustajao kao što se odustaje od kakvog bogohulnog čina! Kako li je Džemaludin uspio savladati tu, prvu i najtežu prepreku? Nije me iznenadilo njegovo književno-zanatsko umjeće, niti sam se prvi put susreo sa neizmjernim bogatstvom i ljepotom latićevog bosanskog jezika, ali: otkuda mu smjelost, otkuda umjeće, da jedan kolektivni vrisak,opći plač, svenaradno jecanje - pretvara u klasičnu, evropsku (zapadno evropsku, latinsku!) danteovsku tercinu? U stihovnu formu zakoju ne znamo da li ju je teže pisati ili čitati? Da bi se savladalo umjeće čitanja tercina, potrebna su stoljeća puna čitalačkih naraštaja! Latić se, po svemu sudeći, sasvim svjesno odrekao mogućnosti da njegov Srebrenički inferno brzo i lako bude primljen i shvaćen, da tako reći odmah uđe u narod, ovdje, u Bosni. Bilo mu je važnije da sa tzv. Europom komunicira ravnopravno (a, zapravo superiorno) na način na koji ona smatra svojim. Trebat će nekoliko decenija da bošnjački narod u svoja njedra primi ono što je iz njegovih njedara izišlo: Srebrenički inferno Džemaludina Latića. 

Abdulah Sidran